Slaven Vujic's Blog, page 9

Build Your Tribe on Facebook as a Published Author

Module 0: Opening Thoughts

Welcome! By now, you’ve probably realized how difficult it is to stand out as an author in today’s ultra-crowded environment. Let’s say you’ve managed to write, edit, and publish a book. It even has a listing on Amazon, and a couple of stellar reviews. That might have been sufficient in 2007, when Amazon first launched Amazon Kindle Direct Publishing. But today, there are at least hundreds of thousands of authors who publish through KDP (Amazon is very secretive about the exact number). Your book could very well be one of millions available to readers through the service. How can you market your book (and yourself) when there are so many options to choose from?

While there’s no surefire way to become a successful author, there are many critical ingredients: you must write well, and write often. A catchy book cover doesn’t hurt, and positive book reviews can only help.

But none of these will bring readers to you. If you want to sell books, you have to go to your audience. And where can you find millions of people who might be interested in your books? The Internet of course.

An Online Presence is Critical for Today’s Authors

An author without an online presence is a leader without a tribe. In the Digital Age, it is difficult to reach your target audience, establish your brand, and promote your book without engaging online. While most authors maintain a personal website, many also have one or more social media accounts. The largest social media platform is Facebook, which has over 2 billion users, many of which are active daily. If you’re an author looking to establish a social media presence, a Facebook author page would be a good place to start.

Why You Need a Facebook Author Page

If you’re not on Facebook to sell stuff, then why be on there at all? Because you won’t have customers until you have fans, and the chances of gaining fans increase when you’re on Facebook.

There are also other practical reasons for having a Facebook Page:

Visibility. A lot of your audience is already on Facebook. Engage them where they are and are likely to be.Author recognition and authenticity. Most fans want to know that they’re following a person whose values align with their own. A Facebook author page is a great opportunity to let your audience get to know the real you over time.Curated content. Facebook uses robust algorithms to curate individualized content for their users. This is why many users go to Facebook for their news and information first, rather than visiting individual sites. Think of Facebook as the Google for social media.Advertising. Facebook has many different ways of reaching out to fans and potential customers. Facebook Analytics also has dozens of metrics you can use to monitor traffic to your website, among other things.Promotion. Facebook is a great place to advertise book launches, announce giveaways, start contests, and other ways to subtly promote yourself and your products.

Why You S houldn’t Create a Facebook Author Page

There are three immediate goals of developing a Facebook Page: to inform, entertain, and foster community. Notice that selling things isn’t one of them.

In fact, Facebook has intentionally limited the amount of public content from businesses and brands in favor of fostering meaningful interactions between people. This means that if you use Facebook simply to sell things, you won’t be very successful. People go to Amazon to buy things, not Facebook. Therefore, you should go to Amazon to sell things, not Facebook.

However, there’s no point in having a social media page that doesn’t point to and help you promote your books. You want to sell your books through social media, not on it. The best way to do this is to use social media to develop a large group of loyal fans who can’t wait to read your new book. Then you can direct them to your book’s online listing.

Using social media the correct way—to engage users instead of selling your books—is very time-consuming, but it’s playing the long game. You want to sell books to your audience, but your audience wants to form a relationship with you and like-minded individuals first. As an author, you’re also your own business, and a good business always places its customers’ needs first. If you prioritize selling your books over developing a loyal following, you will lose fans. That’s because your fans are on Facebook for the right reasons—to socialize—while you’re on the platform to promote and sell stuff. Once your followers realize that you see them more as customers than fans, they will leave. So avoid this strategy on Facebook. This eBook will emphasize the correct way to use social media as an author.

Create an Author Page Instead of Using Your Personal Page

A lot of authors already have a personal profile on Facebook, and it would be a lot less work to use that instead of creating a new fan page. There are a lot of practical reasons why you shouldn’t do this:

Your Facebook friends may not be fans of your work. To maximize your Page’s visibility and usefulness, you want to target your audience, not your friends.Your personal profile may contain sensitive content or content that differs from your author brand. It’s really hard to establish yourself as a professional when your fans have access to your pictures from college. A lot of people also post pictures or other information about their families and where they live on their personal profiles. You DO NOT want your fans to have access to this kind of information. You also don’t want disgruntled or former fans harassing your loved ones or appearing at your doorstep.You want to keep your author persona separate from your day job persona. For example, you’re a preschool teacher who writes erotica. Or, you write about political or religious themes that may not sit well with those in your community. There are a number of reasons why you’d want to create an “author persona” on your Page that’s different from the persona you maintain in your private life. And it’s really hard to keep those separate if you use your personal profile as your fan page.You write pseudonymously. You don’t want your fans to know your real name. You don’t want your family to know that you’re I Am Writer. You don’t need a reason to write pseudonymously, but you do need a standalone Page if you do.You want to utilize Facebook Analytics to monitor your Page’s traffic. You can’t do this with a personal profile.You want to benefit from Facebook’s built-in indexing for Pages. There is no such SEO  options for personal profiles.

This eBook will focus on developing and interacting through your Page, not your personal profile.

How this eBook is Arranged

Facebook has morphed from a site for college students into a site for everyone, including authors looking to increase their brand’s visibility. That being said, maintaining a Page in a way that attracts followers is difficult, especially if you want those followers to eventually become customers on their own volition. It will require a lot of planning (Module 1), building a Page (Module 2), and establishing your online voice (Module 3).

And that’s just getting started. Once you have established yourself online, you have to gain and interact with your followers (Module 4) in a way that won’t cause them to leave (Module 5). Finally, you might want to explore new ways of interacting with your followers to keep your content fresh (Module 6), and to monitor your progress with Facebook Analytics (Module 7).

Again, if you want to know how to use your author page to sell stuff, you’re in the wrong place. But if you want to learn how to use your Facebook Page to develop a loyal following who will be excited to purchase your products, this eBook is for you. Are you ready to get started? Let’s talk about the research and planning that goes into creating an author page.

Join my mailing list and get this eBook FOR FREE!

The post Build Your Tribe on Facebook as a Published Author appeared first on Slaven Vujic.

PISMA Besida o’ škovac

Muke ti svete, jemo ih svudi.
Pa ti hod sviton i čist budi?!
Jemo ih obilato svaka banda
Bi zvizdan ili gnjila škuribanda
Ka poskok skočidu iz kantuna
U crveni tapet bogatuna.

Digod se i grišno ušestaju
O karnevalu lešo zabalaju
A kad im bura kost ostriže
Škovaca opet drobom gmiže
I jopet ka lupež tiho kroči
Vižitat svit kroz kurje oči.

Niki fin svit bi tija razvrstat
I sve škovace u kolore butat
Da tako svaka vonje škatula
Onako kakva je u njoj ćakula
Ali škovaca neće svoje vonje
Nego da drugi u njima dronje.

Teško je škovaci stat na kraj
Njoj je ovi svit lušija i raj
U kuće se judi inbukaju
Saketi debulecom šuškaju
Tresedu se i škure i gaće
Od cereka škovacine gvaće.

To vam je besida o’ škovaci.
A i kojoj maškaranoj faci.

The post PISMA Besida o’ škovac appeared first on Slaven Vujic.

The Five Wizards

Origins

Wizards, pointy hat and all, originated in some form long before Tolkien. Tolkien himself probably drew on old descriptions of the Norse god Odin, who unlike the modern Marvel rendition appeared most often in the ancient Nordic tales as a wandering old man. He was sometimes depicted with a staff, other times with a hat of sorts. Tolkien, who was steeped in the epics of the North countries, seems to have used some of those early descriptions as a starting point.

Of course, another famous wizard lived much closer to Tolkien, both in time and space, than the roving Odin. Tolkien had only to look to neighbouring Camelot for a more recognizably “English” wizard. Images of Merlin also fit part of the stereotypical wizard we think of today: old, bearded, sometimes hatted also. But there’s still nothing quite as distinctive as Tolkien’s own take.

Enter, Stage Left

It’s in The Hobbit where Tolkien gives us that wonderful, full-throated declaration of a wizard, one which almost no other author has been fully able to escape:

All that the unsuspecting Bilbo saw that morning was an old man with a staff. He had a tall pointed blue hat, a long grey cloak, a silver scarf over which his long white beard hung down below his waist, and immense black boots.

“Good morning!” said Bilbo, and he meant it. The sun was shining, and the grass was very green. But Gandalf looked at him from under long bushy eyebrows that stuck out further than the brim of his shady hat. (Tolkien, The Hobbit, p. 13)

The basics are here again – old man, beard, staff – but Tolkien added his own flourishes. For the first time, it’s a tall, pointy hat. There’s a scarf, which somewhat curiously has been overlooked by many imitators, but now stands forever immortalized by legions of Potter-ites the world over. Gandalf’s beard is almost stupidly long; in the hands of a poorer writer, this could have been borderline homeless-person territory. And yet, all the odd little elements in Gandalf’s description – the mismatched blue hat and grey cloak, the huge black boots – somehow amounted to of the greatest character introductions in all of literature.

For Gandalf is not, of course, a homeless beggar; he’s not even some sort of down-on-his-luck resident wise man. He’s wise, but he’s also immensely powerful. All the eccentricities of his outfit say, “This guy is something beyond the people you normally encounter.” More than the wizarding “uniform,” I think that’s the element that Tolkien plucked from the earlier tales of Odin and Merlin. Wizards are not magicians; they don’t specialize in tricks, magical or otherwise. Gandalf will even say so himself, famously, in the film edition of Fellowship of the Rings, when Bilbo initially refuses to give up the Ring. “I am not some conjurer of cheap tricks!” Gandalf declares angrily. In my opinion, it’s one of the better lines added in the movies, capturing some of Gandalf’s nature. Tolkien created Gandalf along the lines of Odin and Merlin – a man of immense power. Odin, remember, is a literal god, and one of the chief among the Norse mythology. Merlin is, well, Merlin; the only wizard possibly more famous and with a longer history than Gandalf himself. Like the other two, Gandalf will prove in Tolkien’s story to be a wielder of immense power. Like Merlin, he is also a key power broker behind the scenes, a chess master moving pieces into position across a huge board. And like Odin, he’s something greater than human.

For Gandalf is one of the Istari. “Oh, the Istari!” you say. “Uh, just refresh my memory again… what’s an Istari?” Well, I’m glad you asked. The Istari were Maiar, of course!

What’s in a Wizard?

If your eyes are starting to get a little crossed, don’t panic! The history of the Wizards (the Istari) starts to get perilously close to requiring a greater lesson on Tolkien’s whole mythology. That, of course, is a far bigger order than we can delve into here; if I ever decide to tackle that topic, we’ll put a link to it here for anyone wishing to dive in. It all boils down, roughly, to this: the Maiar were powerful spirits; not the “gods” or “chief angels” of Tolkien’s divine order, but their assistants. Think something along the lines of angels, or maybe archangels. There are countless Maiar, but a handful factor into the storylines of The Hobbit and The Lord of the Rings. By far the most significant of those is, um, the Lord of the Rings. That’s right, Sauron is a Maia. Unlike Gandalf, who arrives much later, Sauron becomes corrupted and falls into evil. His nature as a Maia is what lets him do some of his nastier tricks. In The Silmarillion, he can change form (he likes a bat-form, which is creepy), although he later appears as a handsome, winsome human male, leading the men of Numenor astray (the ones who escaped Sauron’s influence founded Gondor, so you can think of them as Aragorn’s super distant relatives.) Of course, in the Lord of the Rings, Sauron can’t take a physical form anymore. He’s permanently a spirit, appearing only as a great, fiery eye. There’s a whole string of events connecting those dots, but that’s the short version.

What’s this have to do with Gandalf? Like Sauron, Gandalf is a Maia. He’s an ancient spirit, who journeys, or rather is sent, from the Blessed Lands in the West, to Middle-Earth, to help combat the return of Sauron. And he’s not the only one; there are five wizards, although only three factor into the more well-known events. Each wizard took the shape of an old man, rather than, say, an Elf. I suspect (just a gut feeling here) that this is because Elves in Tolkien’s Faerie are the first creations of his gods; in some ways, they’re not terribly different from wizards. Elves live forever (unless they are killed) and are (usually) incredibly wise. Having an Elvish wizard may have somehow weakened the effect. So Tolkien sends the Wizards as men, older men to be precise. Unlike Sauron, they cannot change form; there also seems to me to be some sort of weakening effect, because they arrive in Middle-Earth later than Sauron does. Again, as an aside, Tolkien definitely shares one of the classic ideas of Faerie; in the youth of the world, magic was stronger, magical beings more common, etc. As the world ages, magic wanes, or perhaps withdraws; in Tolkien’s world, it seems to do both. The Elves withdraw and leave Middle-Earth, bit by bit. And while Gandalf and his fellow wizards are strong, even together they don’t seem to have the strength to take on Sauron, even when he’s in a weakened state, at least openly. (There’s one exception to this, but that’s a tale for another time. For those of you looking for a reference to Sauron as the Necromancer, though, I haven’t forgotten that part of the story!)

The Five Wizards

Five Maiar were sent into Middle-Earth, becoming the Wizards. They appeared as old men, and they were each assigned a colour. The chief of the wizards, Saruman, wore white. Gandalf, the second, bore the moniker “the Grey.” The third member, Radagast, wore brown. If you’re counting at home, you’ll realize that only comes to three, not five. What about the other two?

The last two wizards are a bit of a mystery. Tolkien referred to them in his published material only very briefly. They seem to have both been assigned the colour blue. The Blue Wizards journeyed through the western portions of Middle Earth, where The Hobbit and LOTR are both set, quite quickly. They travelled into the East, lands shrouded in darkness and evil, and their story was lost. In short, they remain a mystery. I should note, in the unpublished material which has trickled down to Tolkien’s fans in bits and pieces through the decades, there’s a bit more information. Tolkien’s world was ever-growing, evolving, expanding. These were the stories that literally occupied much of his life; he didn’t sit down and write the tales in a day, a year, or even a decade. Portions of the story changed over time, and while he never published stories which featured the Blue Wizards, he did apparently revisit their conception later on. The Blue Wizards initially appeared as tragic tales – two more Maiar who fell into darkness, though unlike Sauron they don’t appear to have become immensely powerful death-lords. But later Tolkien reimagined them a bit; in some of the legends left behind at his death, the Blue Wizards had a prominent role in combating Sauron’s influence in the dark East, ensuring that although he did recruit armies to his cause from those lands, he was unable to command the simply overwhelming numbers he might otherwise have been able to.

Five Wizards, four colours, three characters important to the central storyline, two who form a critical linchpin to the story – and one timeless image. An old, bearded man, carrying but not leaning on a staff, striding along to bring wisdom, help, and much-needed magic to the protagonist. All, of course, under the wide brim of a pointy hat.

The post The Five Wizards appeared first on Slaven Vujic.

PJESMA Osmijeh u vodi života

Rekao sam si
neću više griješiti
i k’o kobac vrebati tuđa sela da bi pripadao negdje
Rekao sam si
gledati ću u Boga
i hodati vodom života posve sam
Rekao sam si
neću poznavati grijeh
i neću ga nikad pozdraviti iako smo stari znanci
Rekao sam si
dosta je snova o ljubavi
iz kojih me trgne zviždaljka vlaka na odlasku
Rekao sam si
neću više padati na osmijehe
jer dosta mi je ustajanja uz budilicu neke nove patnje
A onda se nasmijala ona
i sažvakao me trenutak
u posve divlji vrutak
I sve što sam svet bio
u trenu sam zaboravio
A onda se nasmijala ona
prkosno još jednom
i meni onako žednom
ponudila vodu života
u kojoj je sva ljepota

The post PJESMA Osmijeh u vodi života appeared first on Slaven Vujic.

PJESMA Srne u Magli

Magla je bujnogusta prekrila i šumu i polje
i laže da je zora prespavala svoje jutro
i da jutro neće doći
kao ni srne, kojima se potajno nadam
ako ne poskakuju u nečijoj masnoći

Jutros bi baš htio vidjeti srne
taj krhki, graciozni strah
što ostavlja sramežljive duge u paučini
k’o gajeta valove na pučini

Nema srna jutros a baš ih želim
nema ni fazana nit’ gladnog mišara
nema, baš nema, ničega osim platna
sivije duše od moje s nekoliko šara

Zamislit ću srne baš u inat
i to ne dvije nego četiri komada
i par fazana više
i sitog mišara
i vjerovat da šuma diše

Kako li samo poskakuju
srnice plaho zaigrane
mladi fazani im se dive
rasplesane su i stare vrane

Kako li samo radost vlada
i povija zrele kukuruze
kojima diše stara livada
ispod turobno sive bluze

Radujmo se svi na tašte
zbog guste magle
na pozornice jedne mašte

Radujmo se svi sneni
jer magla je dovoljno gusta
da budemo zaljubljeni

A ja držao sam njenu ruku
i dok su srne odmarale
u nama su šarene zore cvale

A ja držao sam njenu kosu
i prvi prvom osmijehu sunca
poljubio njenu uspavanu rosu

Zbirka poezije “Sve i(li) ništa”

The post PJESMA Srne u Magli appeared first on Slaven Vujic.

PJESMA Umoran

Umoran sam od sreće
kojom me siluju napaljenici radosti
prestravljeni spoznajom stvarnosti

Umoran sam od tuge
koja se klati između klijetki srca
što mudrost pronalaze u patnji

Umoran sam od želja
tvrdoglavih lastavica koje lete
proljećima bez mirisa i boja

Umoran sam od nade
što zasljepljuje kao sunce na odlasku
samo da bi netko zaboravio na tamu

Umoran sam od istine
koja monolitno sjaji dok se lažima
kupuje sjedalo na vrtuljku zvanom Zemlja

Umoran sam od skromnosti
i malih porcija sreće jer je netko rekao
da malo znači više

Umoran sam od slobode
jer želim da me zatvore i okuju
u topao dom čistih srca

Umoran sam od snova
koji su tako bahato lijeni
jer premalo trčim za njima

Umoran sam od života
prevelika je to ljepota
u očima pasjeg skota

Umoran sam
na nebu boje vapaja
u oblacima jecaja
gdje rađaju se kiše
zbog kojih život diše

Umoran sam
kad ispod mog oblaka
probija se žustra zraka
i nekome niže mene
grije nadu u promjene

Umoran …
lutam k’o skitnica
onako iz inata
k’o pijana ptica
daleko od jata

The post PJESMA Umoran appeared first on Slaven Vujic.

PJESMA Njen osmijeh

Ne poznajem tu tamnokosu krasoticu
ali ta žena se tako čarobno smije
za njenom blizinom sve u meni štuca i vrije

U njoj leži neka zatomljena tuga
napeta da poput strijele prošara
neko skriveno nebo plašljive duše

Gledam te usne kako poput zavjesa
otkrivaju predstavu za sva osjetila
u kojoj bi rado bio nečujan statist

Morat ću joj priznati da je volim
iako je ne znam i nemam pojma
ima li više u meni snage za patnjom

Volim je kao nasmijano biće
kao dlan pun vode u pustinji života
kao zvijezdu koja još nije pala u želju

Ne, ona se ne smije samo ustima
jer čega ti je puno srce, to ti izlazi na usta
i čega ti je puna duša, to ti sjaji iz očiju

Ona se smije cijelim bićem
bez pitanja me grli dozrelom tugom
da bi u meni procvale nove radosti

Htio bi joj priznati nekakvu ljubav
koja je neće uvrijediti
a koja meni treba kad sve drugo zašuti

Njen me osmijeh uštipao
k’o uspavanog zeca
u dolini slanih suza
što strahuje i jeca
na groblju lakih muza

Njen me osmijeh ohrabrio
pozvao u svijet
da nađem u stijeni
neki novi cvijet
da mirišemo zaljubljeni

The post PJESMA Njen osmijeh appeared first on Slaven Vujic.

PJESMA Povedi me

Povedi me
u život koji ne žrtvuje radost na oltarima lažnog mučeništva

Povedi me
među zvijezde da u svjetlu budućih želja
izgonim sve svoje tame

Povedi me
ravno u pakao svih mojih grijeha
da se oprostim od njih uz tamburaše

Povedi me
u toplinu tvoga daha
da budem makar na jednu noć lažni vatrogasac tvojih strasti

Povedi me
na rub nove patnje
na kojem ćemo sjediti kao ponavljači sreće

Povedi me
u mlin nadanja
da sameljemo prošlosti u brašno čiste budućnosti

Povedi me
daleko od mene
da budem samo tvoj jer možda ćeš me naučiti koliko vrijedim

Povedi me
na izvor istine
da se napijem k’o mladoženja nekog novog saveza s nebom

Povedi me
da budemo jedno
i ljubav i prah sljubljenog vremena
što jedino zna bit vječno vrijedno

Povedi me
za ruku drhtave vjere
da spojimo srca u svjetiljke svih naših tunela prema udaljenoj svjetlosti

Povedi me
i povest ću te
u nevino htijenje
gdje se grijesi ruše
na spasenje
uplakane duše

Povedi me
i povest ću te
u bajku bez kraja
što znade pute
odavde do raja

The post PJESMA Povedi me appeared first on Slaven Vujic.

Naguzile su me

Štuf san cilega života kad mi vaja timunirat po velemu gradu. Svaka pizda trubi, beštima, šlajfa, kara se. Kad se sitin kako promet gre po Škripu, veli grad mi se pari Palestina.
Ne da ti Bog bokun ubit oko na semafor, odma ti škurlaju sve svece s nebes.
Ne da ti Bog bokun kalmat gasa, odma je Niki Lauda u guzicu paričan za kolonoskopiju.
I naturamente da će mene tokat dežgracja. Pali se lipo crveno ča bi za normalan svit bila kolura za bremzat. Lipo ja bremzan i tumban ga u ler, kad eto ti ga bubotak u guzicu. Jebenti dobro jutro, saću koga odma napestat.
Izajeden vanka iz auta i širin ruke, a drob u prsi. Izajde iz žutega pežoa maona od brž 130 kili. Ajme skužajte nisan vas vidila???
Jebenti šinjoretina jesu ti male duplje? Pa kako za Gospu me nisi vidila, ne vozin karocu. Da skužan da ni svoja danas. Bome nisi ti ničija, špjegajen jidno. Je znaš da je ograničenje ovod 60 na sat? I 60 kili po šinjorini, muke ti karatilove.
Da je se moremo ča dogovorit. Taman da ću beknit, a ona namisti seksi čunku. Pomoz me sveti Mihaele ča je vo. Boje da je doša kogod za se tuć. Ne, ne moremo se dgovorit, zvat ćemo panduriju i jemaš platit sve ča si mi ruvinala. Da molim vas, moremo li se dogovorit čagod. Ne ne moremo, nisan ja od tih da ženskima dajen popuste.
U ti čas izajde iz žutega pežola šinjorina suvozačica. Beleca bjonda ka iz raja izašla. Dobar dan, je se moremo ča dogovorit, pita me. Nako s drobom u prsi izdušin ka Tomson zvižduć ruzinavo kroz Gene kamene – kako da ne, pa jesmo judi ili ča. Maona počne pizdit da ča je sad ovo, da maločas nisan bi od voje. Ala kuco stoj tamo kraj mesnice gledaj u svojtu ča su je obisili ka proletere.
Išken vu belecu da baratamo kontakte da se dogovorimo kako Bog zapovida. Da je se moremo dogovorit odma za par sto kun. E ne more šinjorina tako, još san pod velim duševnim bolima, puna mi je duša duhovnih šćenci, a more bi dam se maka disk i koji stršljen. Da skužan, da razumi da san potresen.
I potresen i rastresen i zatreskan.
Vaku belecu bi mola da me naguzi stošezdestih puti. Ma neka i makina gre u papar. Jesmo judi ili ne.
Za to vrime maona je vazela pun saket bržoli. Gleda me jidno.
Da ča blejen, na akciji su.

Preuzeto iz:
Furbarije šjor Farabuta

The post Naguzile su me appeared first on Slaven Vujic.

Roman u izradi: Cvjetovi od višanja

Ohrabren komentarima na blogu, a posebno na društvenim mrežama, odlučio sam proširiti ljubavna pisma jedne zabranjene ljubavi u punokrvni roman radnog naziva “Cvjetovi od višanja”.

Radnja prati Maksimilijana, oštroumnog i pomalo sirovog gradskog mangupa u posjeti malom slavonskom selu u poslijeratnom razdoblju. To je bio posve običan posjet dok Maks nije ugledao Anđelu, tradicionalno odgojenu kršćanku koja živi povučenim životom sa svojom obitelji. Početne tenzije pretvaraju se u zabranjene želje i misli, rastuću emociju koja nadilazi pogrešno vrijeme i pogrešno mjesto. Iako će ih dijeliti samo drvored procvjetalih višanja, brojni će bedemi stati između Maksa i Anđele, namećući pitanja o vjeri, vrlinama, željama, Bogu …

U nastavku vam otkrivam kratki početak romana, te unutarnje monologe likova tijekom zapleta cijele priče.

***
(Uvod)

Može li biti gluplje vjerovati u Boga? Obući glupavu haljinu, zatvoriti se u samostan i s još desetak bivših muškaraca u haljinama guliti krumpire, razvlačiti pite i moliti se nekakvom Stvoritelju svega i svačega. Stvorio svijet, odvojio tamu od dana, napunio more ribom i cijeli svijet lopovima,kurabama, glumcima i izgubljenim dušama? Dašta. I onda nekakvi drkaroši bubuljičavi osjete poziv služiti Bogu jer ne mogu ništa pojebat. Ma savršeno. Bog je ljubav – kaže bivši drkaroš, smjer spermazotoid u babinim hulahopkama. 

Maks je prezirao Crkvu. Za Isusa bi rekao da je bio zbilja cool lik. Dobra spika. I frajer s mudima. Ipak, sve ono štoje ostalo iza njega neodoljivo mu je smrdilo na obične folirante koji žicaju lovu jednako kao gradski Cigani, samo s nešto skupljim stilistom. Dotjerali su taj biznis uzimanja para do savršenstva i u katedrali su se odvijale najbolje kazališne predstave. Teatar apsurda.

Mislio je upravo o tome s neskrivenim gađenjem na licu dok se vozio prema Šupljoj lipi. Ne bi o tome posebno  razmišljao da nije ponovno bio na putu prema seoskom imanju Milosrdne braće, na kojem je bio smješten njegov ratni drug, skitalica bez imena, junak bez ordena, branitelj bez domovine.

….

***
(Maksov dnevnik)

***

“Dobro jutro, dnevniče istine. Dan je nikakav. Pospana je i ona dosadna ptica rugalica što se cereka na svaki osjećaj koji se poput latice otrgne da bi pobjegao daleko preko granica jednog svijeta. Njoj. Znaju gdje će je naći svi moji osjećaji. Znaju gdje je čeka trnovit put i baš tamo otupljuju zube svijeta. Moje latice sve znaju jer otpadaju s cvijeta zvanog duša. Vječno procvjetalog, čini se. A ja ne znam ništa.

Poželim otići daleko u brdo i biti nedostupan, ali ona će cvrkutati cijelim mojim putem. Svaki cvijet od višnje će me obradovati i nasmijati mi srce. Puno više nego što bi htio.

Htio bi malo biti opet mrk. Neosvojen.

Iako je sve beskrajno lijepo kad je ona tu …

Jutro je. Moja zora nije sunce koje jutros stidljivo nadire. Ja ga ne trebam čekati. Moja zora je Ona. Ona je moja prva misao. Ona je Božji kofein koji razbudi baš sva osjetila.

Ne znam je li čak prva misao, s obzirom da više ne postoji ni zadnja ni prva. Postoji Ona.

Nema je pored mene. Nikad je neće ni biti.

Ima je u srcu i nezadrživo raste. Možda ću zbog nje biti čovjek većeg srca?

Ne znam. Možda bi više htio biti čovjek manjeg srca, ali sretnog.

Voli li me? Priznajem, želio bi znati koliki sam grumen u njenom ispunjenom srcu. Znam da je unutra već netko koga se neće nikad odreći. A ja, jesam li ja dio njenih prvih misli? Jesam li prvi i poseban bar u nečemu?

Ne znam. Ona meni jest. I da me nema nigdje u njenom srcu, bit će me oko njenog srca. Grlit ću njeno sretno, ispunjeno srce.

Ima lijepo uho. Volio bi joj nešto šapnuti.

Onako obično čovječje, poput zanesenog tinejdžera. Samo nekoliko riječi za vječnost. Ne. Ne znam. Možda bi ih ipak ponio u brdo i izvikao sve to iz petnih žila.

To mora izaći iz mene, samo ne znam gdje …

Radujem li se svemu ovome?

Ne znam više što je radost ako nije opletena njenim zlatnim vlasima. Pijan sam. Teturam svijetom. A mojim žilama nema nijedne žestice. Osim Nje.

Volim je.

Ne znam kad sam je točno zavolio.

Možda negdje na početku vremena.

Volim je. Sramotno puno… “

***

“Danas si posebno daleko. Sve ćeš imati i bit ćeš ispunjena. A ja ću razvući osmijeh odavde do tvoje sreće. Blesavice, samo želim da si sretna.

U mojoj sobi pred zoru sve stvari su propale za još pokoji tren i sve je izgubilo na vrijednosti jer je osuđeno na propadanje. Ali moja soba nisu stvari. Tamo gdje počivam sve što vrijedi si ti. Moja soba je ispunjena mislima o tebi. Molitve šetaju zidovima i čekaju red na peronu tajni koje će vlakovi cvijeća odvesti do tebe. Nitko ne zna za ovu ljubav prema tebi. Ne znaš ni ti, jer je svakog jutra želiš izbrisati s platna svoje duše. A ja želim da pustiš svoju dušu da je naslika, svu tu ljubav koja te okružuje.

Kako usrećiti nekoga tko je već sretan? Zašto ga usrećiti kad već ima gotovo sve?

Kad voliš čistoćom misli, osjećaš praznine duše koju si odabrao za ljubav. Nije potrebno biti melem za ranjeno srce uvijek; nekad je srce zdravo i poletno ispunjeno i više u sebe nikog ne prima. Ali duša ima svoje skrivene želje koje nadilaze ovaj svijet. Veselo srce i nasmijan um često ne mogu dati ime prazninama duše koje nisu namijenjene da budu hladne špilje; bilo bi to nerazumno traćenje svetog prostora. Čiistoćom svojih misli i ljubavi koju osjećam, ne nastojim prodrijeti u tvoje srce već želim zaći u tvoje praznine i u njima ostaviti darove za tvoju dušu, da i ona bude ispunjena.

Nisi mi nijednom rekla nešto što bi mirisalo na ljubav. Braniš svoje srce i ljude u njemu. Zavjetovala si se da mi nećeš priznati ni tračak ljubavi. Blesavice. Sve ono što bi godilo mom uhu već odzvanja u mom srcu. Jednom ćeš shvatiti da si me dozvala – ne da bi nekog zamijenio, već da bi te ovako volio.

Jednom ćeš možda shvatiti da duša nije samo vozilo za nebo, već da ima svoje talente i želje, svoje simpatije i zagrljaje koje želi osjetiti. Duša se ne živi nakon života; ona se živi sad i odmah, ona je dar našeg Stvoritelja.

Nedjelja je. Mislim na tebe. Znaš to. Možda sam u kutu tvojih usana kad se smiješ. Bilo bi lijepo da me nosiš na sebi i u sebi. Samo sam čovjek, oprosti mi.

Znaš onaj trenutak kad misliš da je netko uz tebe, a zapravo nema nikog? Onaj trenutak bliskosti s nepoznatim svijetom, trenutak topline negdje gdje si gost? To sam ja. Zamnom se okrećeš. To su moje molitve, moje želje za tebe, sve najbolje od mene što sam poslao samo za trenutak tvoje radosti.

Kad se raduješ bez posebnog razloga, to je tvoja duša zaplesala stazom cvjetova od višnje. Iako nisi slobodna za ples, netko vodi taj ples za oboje …

Potpuno sam ranjiv. Nisam nikome priznao ovako nešto. Negdje je pisalo da se ne trebam bojati biti ranjiv. E pa bojim se. No strah me ne priječi da budem tebi sve što trebaš i da od mene uzmeš onoliko koliko možeš.

Kad dopustiš duši pogled u daljinu kako bi pronašla ono što joj nedostaje, ja ću se izmaknuti i dopustiti ti da pročitaš sve ovo što je u mom srcu.

Nek ti je veselija nedjelja,

dušo moja.

Moja je jedina želja

biti tvoja boja

na platnu života

biti tiha ljepota

i vjetar što ništa ne ruši

serenadom tvojoj duši.”

“Poželjet ćeš da te zagrlim i bit će ti teško shvatiti da ti je želja već ispunjena. Ja sam te zagrlio neraskidivim savezom. Samo se trebaš sjetiti da si voljena i da se moje ruke nisu odvojile od tvoje duše nijednog trenutka otkako si osjetila moju prisutnost.

Iako si daleko, jako daleko, tvoja duša nikada ne hoda sama. I kad pati zbog praznina, ne znači da je nesretna. Dušu treba hraniti mnogo manje od tijela, ali svejedno je gladna i žedna osjećaja koji su s njenog svijeta, iz njene nebeske kolijevke. Sva sreća ovog svijeta ne znači mnogo duši čije korijenje vapi za zemljom vječnih cvjetova.

Ja ne znam mnogo o toj rajskoj zemlji.

Ali ništa meni ne može biti nepoznato kad su u pitanju želje tvoga srca. Sve što tražiš, ja ću naći i popuniti tvoje praznine dok spavaš.

Učiniti će ti se da si me sanjala i neka je tako – ja sam svakako bolji san nego zbilja.”

***

“Ti si kao mlada višnja. Kad procvjetaš nasmijano, sve je oko tebe božanstveno. Barem mislim tako. Ja ne znam kako mirišeš. Ne znam kakva si pod prstima.

Nikad neću ni znati jer smo daleko. Stotinama tisuća kilometara jer ne smijemo biti u istom svijetu.

Sjeo sam pod razgranatu višnju koju nestašni vjetrić znatiželjno trese.

S nje padaju cvjetovi bez snažnog mirisa.

A opet, sve oko mene miriši.

Netko tako sjedi s tobom i kupa se u tvom cvijeću na istom ovom vjetriću koji se ne obuzdava granicama svijeta. E da mi je biti poput njega …

Ova višnja je nešto najljepše što sam vidio.

To je ona vrsta koja je lijepa i dok ne cvjeta.

Vrsta iz koje izvire ljepota i u studenoj zimi.

Kad bi višnja mogla birati dušu, izabrala bi tvoju. Slatka je poput trešnje i kiselije divlja pod jezikom. Ja ne znam kakva si ti, ali ova višnja priča poput tebe …

Znam, razumno bi bilo ne sjediti pod višnjom i ne moliti za tebe. Za tvoju radost dražesnu u svijetu gdje mene nema. Ali ja nikad nisam bio osobito razuman čovjek.

Zašto bi te tjerao iz srca kad u njemu ne radiš ništa loše?

Zašto bi te tjerao kad volim da si tu?

Jesam li osuđen na patnju bez tebe?

Ne, nisam. Ljubavi se ne može suditi. Ona ne može biti kriva.

Da li mi nedostaješ? Ne. Nikada te nisam ni imao. Sve ono što mi treba ja nosim u srcu. A unutra je sve posuto cvjetovima mlade višnje. Divna je to proljetna staza jedne usamljene ljubavi. To šta njome ne šetamo u tvom srcu, ne priječi moje korake na mom putu. U mom srcu se smiješ cijelom cvjetnom stazom. Bez tebe je moje srce pećina za radoznalice, a sad je topla koliba u cvijeću.

Žao mi je što se nismo zagrlili barem na trenutak u mojoj cvjetnoj kolibi.

Drago mi je da se nismo zagrlili barem na trenutak u mojoj cvjetnoj kolibi.

I jedno i drugo bi činio za tebe i za tvoju dušu, pristajem na sve.

Šetam pod višnjom. Onaj nestašni vjetrić raznosi njen cvat svugdje. Sve oko mene je višnja. Moji koraci su spori jer uživam u svakom cvijetu, a ima ih na tisuće. Svaki moj korak prema suncu u cvijetu me vodi kilometrima daleko od tebe.

Sve oko mene je višnja, moja cvjetna koliba.

Sve oko tebe su moje riječi koje je nestašni vjetar ponio baš tebi. To je najtopliji dio moga bića.

Moja molitva samo za tvoju sreću.

Nek ti grije tvoje ispunjeno srce i nek ga ne uznemiruje.

U životu sam mnogo lagao, ponajviše samog sebe, a tebe sam slagao samo jednom.

Lagao sam da te ne želim vidjeti.

Sve oko mene je višnja.

Sve u meni je višnja.”

***

“Znam da znaš. Nisi to htjela, ali osvojila si moje srce. Nisam se ni trudio to sakriti.

Ti nemaš što sakriti. Tvoje je srce već ispunjenio bez mene. Za mene nema mjesta do kraja ovog vremena. Ovo nije naše vrijeme, čini se.

Ali ja volim tvoje ispunjeno srce. Meni ne treba tvoje ranjeno i uznemireno srce da bi se osjećao voljenijim. Kakva bi to bila ljubav kad bi želio gmizati tvojim ranama i u tvoj krvotok ući kao infuzija neke izgubljene stvarnosti. Ja nisam iscjelitelj tvog srca, ja sam njegov čuvar. Da bude sretno ispunjeno, kako i jest.

Molio sam za tebe rano jutros dok su već zaboravljene ptice pjevice oslikavale zoru živahnijih boja. Molio sam za tvoju radost.

Ljubio sam ti duhovne rane. Tiho i meko dok spavaš, da poljupci ne uznemire tvoje srce.

U njemu se združene duše raduju, a moja je ionako skitnica i lutalica. Priznajem ti, volio bi znati kako je biti u tvom srcu.

Ali ne po cijenu tereta za tvoju dušu …

Svanut će ti neka predivna zora. Htjet ćeš je naslikati. Sve najljepše od svijeta će se naći pod tvojim kistom. Nećeš ni znati da su neke živahne radosti oko tebe rođene radi mene. Mazit ćeš me kistom i nanositi na svoje nevinije platno. Bit ću dio tvoga oka. Bit ću dio tvoje slike.

Zar je voljeti grijeh?

Molio sam Gospoda da mi bude dozvoljeno biti uz tebe. Da mi dozvoli da najbolje od sebe posvetim tebi. I da nitko ne zna za to.

A ponekad ni ti. Ne želim da mi se zahvaljuješ. Ne želim da me poželiš nagraditi. Ne želim da poželiš. Ne želim da poželim. Želim da si sretna.

Rekla si mi da si sretna. Ja nisam dio te sreće, ali moje srce se raduje. Ne mogu te ljubiti već ljubljenu. Ali u mojoj mašti mogu baš sve. A u tvojoj zbilji, mogu ljubiti one rane koje nitko ne vidi. Ako je tako, neka budu moje i jedino naše što imamo.

Naše. Ne postoji naše.

Postoji moje.

Dovoljno veliko za dvoje.

Kad nemaš gdje, sve je tvoje…”

***

“Molio sam sinoć za tebe, neznana dušo.

I znaš, osjećao sam kako spokojnije spavaš. Držao sam u rukama tvoj teret koji nosiš na prsima. Ne znam od čega je sastavljen, nećeš mi reći. Vidio sam te sretnu kroz molitvu. Sretnu i nasmijanu u tvom životu u kojem mene nema. Radovao sam se. Prekrasno je kad si sretna. Oko tebe ljudi su bili sretni. Osmijehom ste krčili budućnost.

Vidio sam za tebe trnoviti put na kojeg su doletjele latice s mojih udaljenih ruža. Poželjela si naslikati svu tu ljepotu oko sebe, no zatvorila si oči i nježno pomicala usne u samo tebi znanoj molitvi.

Molio sam za tebe. Rekao sam, daj mi da ponesem malo njenog tereta. Ne trebam njene lijepe riječi zbog toga. Ne trebam njen dodir ni pogled. Meni zapravo ništa ne nedostaje i nemam što tražiti za sebe. Barem ne od tebe, neznana dušo. Od tebe tražim osmijeh i radost, u kojima će uživati netko drugi dok se ja radujem radosti koja krupnim koracima odlazi daleko od mene.

I ja sam njen dio, sićušan i nevidljiv. Ja sam onaj zagrljaj kojeg ćeš potražiti sama sučelice tami. Kad ga potražiš, ja ću vidjeti cijelu tvoju nutrinu i poljubiti tvoju dušu tamo gdje je ranjena.

Molio sam za tebe i ljubio ti dušu. Ja nisam svemoguć i nećeš zbog toga biti božanski ispunjena. Ja zapravo ne znam ljubiti dušu i činim to jako nespretno. Nadam se da će najbolji dio mene pronaći tvoje rane i zacijeliti ih prije tvojih bolnih jecaja u tišinu.

Molio sam za tebe, neznana dušo. Tvoj topli dah grijao je druge duše. A mene je grijao vjetar oštrije bure.”

Molio sam za tebe, neznana dušo. Tvoj topli dah grijao je druge duše. A mene je grijao vjetar oštrije bure.”

….

***
(Anđelin dnevnik)

“Maštala sam. Ne ponosim se time. Sramim se. Imam sve i maštam. Jesam li loš čovjek?

Osvojio me, ali neću mu to nikad priznati. Nikad. Nadam se da me to neće pitati, jer ću ga tad prvi put lagati. Ali nije me toga najviše strah …

Strah me da on zna jer vidi u moju dušu. Strah me da onda s ničim neće htjeti stati i da će prijeći sve granice. On je slobodan, a ja nisam. Sretno nisam.

Maštala sam. Malo. On je tako poseban.

Ne znam zašto. Toliko toga je nepoznato u njemu, ali ono što mene gleda iz njega je nešto što mi oduzima dah i zaokuplja misli kroz sva vremena, brišući granice tijela i prostora. Ono što mi piše i govori nikad nitko nije rekao na tako uzvišen način, iako mi takve riječi nisu nepoznate. On zaista priča dušom i pred tim riječima sam tako nemoćna. Sramotno nemoćna.

Ne smijem maštati. Nisam se izgubila, svega sam svjesna. Kad ne prođe pored višanja, osjećam prazninu. Kao da dio mene nedostaje. Kako je to moguće, ako mi je srce sretno ispunjeno? Kako je moguće da on ulazi u moje misli, osjećaje, želje?

Ne želim misliti o tome da je njegova ljubav veća od cijelog mog svijeta i da nije s ovog svijeta. Ako bi to priznala, kako bi nastavila živjeti bez da rastužim sreću koju imam?

Zašto je došao na cvjetnu stazu? Nervira me. Kad ga nema nedostaje mi, kad ga vidim ljutim se na sebe što me to ispunjava. Kad barem ne bi bio tako iskrene duše … kad bi barem bio nečistih misli i nečasnih namjera.

Budi sirovina kakva si bio većinu života, molim te … nemoj se mijenjati pred mojim očima. Gdje baš pred mojim očima postaješ muškarac iz snova?

MAKS … Namjerno te ne zovem imenom nego nekim prizemnim izvedenicama. Osjećam da će mi tvoje ime zapaliti usne i zato ću te zvati bilo kakvim ružnim imenima.

Imam želju prošaptati tvoje ime u tamu u koju si naćulio uši. Imam želju, sramotnu. Da čuješ ono što je u meni, a baš sve bi postalo jasno da ti ime prijeđe preko mojih usana.

Nakon tog vrelog drhtanja više ništa ne bi mogla sakriti pred tobom. Shvati me nekako da to ne mogu, molim te shvati …

Bojim se pomisli da si se ukorijenio na cvjetnoj stazi pod višnjama. Bojim se da će uvenuti previše toga ako te odrežem. Bojim se doći odrezati te jer bi mogla pasti u tvoj zagrljaj. Bojim se da ću uvenuti ako nestaneš …

Glupa sam što ovo pišem. Ako i nije prije postojalo jer je bilo dobro skriveno, sad više nije skriveno. Tko pronađe put do duše lako ulazi u misli.

Nadam se da ovo ne čitaš … ako nekim čudom ovo čitaš, sve je dokona laž i isprazna maštarija. Uopće mi nisi poseban i ponašaš se nepristojno i glupo.

…

Nemoj se ljutiti, nisam htjela biti bezobrazna.

Jesi li stvarno tu?

Zagrli me.”

The post Roman u izradi: Cvjetovi od višanja appeared first on Slaven Vujic.