Slaven Vujic's Blog, page 3

Ilirsko Kraljevstvo: Moćna država ratnika i moreplovaca na Balkanu

Na prostoru današnjeg Balkana, mnogo prije nego što će Rim zavladati ovim krajevima, postojalo je snažno i ratničko kraljevstvo koje je dominiralo obalama Jadrana. Ilirsko Kraljevstvo, izraslo iz saveza plemena, bilo je dom odvažnih ratnika, vještih moreplovaca i ambicioznih vladara koji su izazivali grčke gradove, makedonske kraljeve i na koncu – moćnu Rimsku Republiku. Iako je postojalo tek nešto više od jednog stoljeća, ovo kraljevstvo ostavilo je neizbrisiv trag u povijesti regije i postalo simbol otpora i ponosa.

Početak ilirske moći

Iliri, narod indoeuropskog podrijetla, stoljećima su živjeli razdijeljeni u mnoga plemena raspršena po Balkanskom poluotoku. Svako pleme imalo je svoju strukturu, vjerovanja i običaje, a zajednička im je bila ratnička tradicija i poseban način života koji se oslanjao na pljačkaške pohode, trgovinu i uzgoj stoke. No, s vremenom se među njima izdvojila jedna moćna skupina – Ardijejci. Oni su, koristeći svoju snagu i pomorsku nadmoć, postepeno zavladali susjednim plemenima i stvorili prvu centraliziranu ilirsku državu.

Prvi pravi vladar Ilirskog Kraljevstva o kojem imamo pouzdane podatke bio je kralj Agron, koji je vladao u 3. stoljeću pr. Kr. Bio je to vođa iznimne sposobnosti, koji je shvatio da moć Ilira ne leži samo u pljačkaškim pohodima već u stvaranju sustava koji bi ih učinio dugoročno moćnima. Njegova vojska i flota dominirale su Jadranom, a njegov utjecaj se protezao od današnje Albanije do Dalmacije. Povijest ga pamti po velikoj pobjedi nad Etolskim savezom, grčkom koalicijom koja se usudila osporiti ilirsku moć. No, kako to često biva s moćnim vođama, njegov trijumf nije dugo trajao – Agron je iznenada umro, ostavljajući svoje kraljevstvo mladoj i odlučnoj vladarici, svojoj ženi Teuti.

Teuta i sukob s Rimom

Kraljica Teuta ušla je u povijest kao jedna od rijetkih žena koja je vladala balkanskim kraljevstvom i koja se otvoreno suprotstavila Rimljanima. Njezina vlast obilježena je nastavkom ilirske ekspanzije, ali i sukobima sa susjednim narodima. Osobito se oslanjala na gusarstvo, koje je bilo sastavni dio ilirske ekonomije – ilirski brodovi presretali su trgovačke rute, napadali grčke i rimske brodove i plijenili bogatstva.

No, kada su ilirski gusari počeli ometati rimske trgovce, senat u Rimu nije dugo čekao s odgovorom. Poslali su delegaciju da pregovara s Teutom, no prema legendi, ona je njihov zahtjev zaustavljanjem gusarstva odbacila s prezirom, a jednog od rimskih poslanika dala pogubiti. Taj čin bio je kap koja je prelila čašu – Rim je 229. pr. Kr. objavio rat Ilirima.

Bio je to prvi put da su rimske legije prešle Jadran i krenule u osvajanje izvan Apeninskog poluotoka. Rimska vojska brzo je porazila ilirske snage i prisilila Teutu na predaju. Povukla se u Rizon (današnji Risan u Crnoj Gori), a prema nekim izvorima, posljednje godine provela je u izgnanstvu. Njezin pad označio je kraj ilirske pomorske dominacije, ali ne i kraj Ilirskog Kraljevstva.

Posljednji otpor i kraj Ilirske države

Nakon poraza Teute, Ilirsko Kraljevstvo više nije imalo istu snagu. Rimljani su nametnuli svoju kontrolu, ali nisu u potpunosti uništili kraljevstvo. Novo razdoblje započelo je pod kraljem Gentiusom, posljednjim vladarom Ilira. On je pokušao vratiti izgubljenu moć, ušao u savez s Makedonijom i otvoreno se suprotstavio Rimu. No, rimska vojna mašinerija bila je već previše moćna – 168. pr. Kr. rimske legije pregazile su njegovu vojsku, zarobile ga u njegovoj prijestolnici Scodri (današnji Skadar) i odvele ga u Rim, gdje je umro u zatočeništvu.

Tim porazom Ilirsko Kraljevstvo prestalo je postojati. Njegov teritorij postupno je uklopljen u rimski sustav i podijeljen na manje provincije, a sami Iliri postali su dio rimskog svijeta. Mnogi su služili u rimskim legijama, a rimski carevi poput Dioklecijana i Konstantina potjecali su s područja nekadašnjeg Ilirskog Kraljevstva.

Naslijeđe Ilirskog Kraljevstva

Iako je postojalo tek nešto više od stotinu godina, Ilirsko Kraljevstvo ostavilo je trajne tragove u povijesti Balkana. Ostaci njihovih gradova, tvrđava i grobnica i danas se mogu pronaći u Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji. Gradovi poput Narone (Vid kod Metkovića) i Skadra svjedoče o vremenu kada su Iliri bili moćna politička i vojna sila.

Njihovo ime nastavilo se koristiti kroz povijest, a u 19. stoljeću postalo je simbol nacionalnog buđenja južnoslavenskih naroda. U modernom vremenu, Iliri su postali dio kulturnog i povijesnog identiteta naroda koji danas žive na prostoru nekadašnjeg Ilirskog Kraljevstva – od Hrvatske i Crne Gore do Albanije.

Iako su ih Rimljani porazili, ilirski vladari poput Agrona i Teute ostali su zapamćeni kao hrabri ratnici i pomorci koji su se, makar nakratko, suprotstavili jednom od najvećih carstava u povijesti. Njihova priča nije priča o porazu – već o hrabrosti, ponosu i otporu.

The post Ilirsko Kraljevstvo: Moćna država ratnika i moreplovaca na Balkanu appeared first on Slaven Vujic.

Povijest kršćanstva u Dalmaciji: Od prvih mučenika do suvremenog doba

Dalmacija je kroz povijest bila jedno od ključnih središta širenja kršćanstva na istočnoj obali Jadrana. Ovdje su se susretali istok i zapad, ovdje su sveti mučenici podnosili progonstva, biskupi krojili budućnost vjere, a carevi donosili odluke koje su mijenjale tijek povijesti.

Ova priča vodi kroz stoljeća – od prvih kršćanskih zajednica u Saloni, preko Konstantinove ere i srednjovjekovnih crkvenih reformi, sve do modernog doba.

Prvi kršćani i mučenici Dalmacije (1. – 4. stoljeće)

Salona, antički biser Jadrana, postala je jedno od prvih središta širenja kršćanstva na ovom području. Već u 1. stoljeću vjernici su se okupljali u tajnosti, a do 3. stoljeća Salona je imala organiziranu kršćansku zajednicu s biskupom na čelu.

S dolaskom cara Dioklecijana (284. – 305.) započinje jedno od najmračnijih poglavlja. Tisuće kršćana stradalo je u progonima, a mnogi su ostavili neizbrisiv trag:

Sveti Dujam (Domnius) – salonski biskup pogubljen zbog svoje vjere. Njegova katedrala u Splitu danas stoji na mjestu Dioklecijanovog mauzoleja.Sveti Anastazije (Staš) – svećenik i mučenik čiji se tragovi čuvaju u dalmatinskim legendama.Sveti Venancije – prvi salonitanski biskup, mučenik

Rimski amfiteatar u Saloni svjedočio je surovosti tih progona – kršćani su bacani divljim zvijerima ili pogubljeni mačem. No njihova žrtva postala je temelj kršćanske Dalmacije.

Sveti Jeronim: Glasnik Biblije (347. – 420.)

Jedno od najvažnijih imena dalmatinske crkvene povijesti je sveti Jeronim.

Rođen u Stridonu, na granici današnje Hrvatske i BiH, postao je jedan od najvećih teologa svoga vremena. Njegov životni rad, prijevod Biblije na latinski jezik (Vulgata), oblikovao je kršćanstvo kakvo poznajemo danas.

Jeronim nije bio samo učenjak – bio je i borac. Sukobljavao se s hereticima, žestoko branio pravovjerje i bio poznat po svom osebujnom karakteru. Njegova slavna rečenica „Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac” odražava njegov temperament, tvrdoglavost i snažnu povezanost s rodnim krajem.

Konstantin Veliki i procvat kršćanstva (4. – 5. stoljeće)

Godina 313. donijela je preokret – car Konstantin Veliki proglašava Milanski edikt, čime kršćanstvo prestaje biti progonjena vjera i postaje ravnopravno s ostalim religijama.

Ubrzo nakon toga, Salona postaje crkveno središte regije. Biskupi preuzimaju vodeće uloge, a svetišta niču diljem obale. Među ključnim imenima ističu se:

Biskup Honorije – učvrstio status Salone kao metropolitanskog centra.Biskup Gaudencije – promicao monaštvo i ojačao crkvenu strukturu.

U ovom razdoblju u priču ulazi i sveta Jelena Križarica, majka cara Konstantina.
U povijesne knjige nije samo ušla kao majka cara Konstantina već kao svetica koja je pronašla Kristov križ na Kalvariji. Prema salonitanskom biskupu Hezihiju, sv. Jelena Križarica je Bračanka!

Hrvati i kršćanstvo: Između Bizanta i Rima (7. – 12. stoljeće)

Dolaskom Hrvata na Jadran, kršćanstvo ulazi u novu fazu. Iako su se u početku opirali novoj vjeri, s vremenom prihvaćaju kršćanstvo, ali uz svoju specifičnu tradiciju.

Ključni momenti:

Grgur Ninski (10. stoljeće) – borac za bogoslužje na narodnom jeziku.Kralj Tomislav (925.) – priznaje crkvenu hijerarhiju i podržava Split kao crkveno središte.Splitski crkveni sabori (11. i 12. stoljeće) – rasprave o liturgijskom jeziku i hijerarhiji.

U ovom razdoblju kršćanstvo postaje ne samo duhovna, već i politička snaga koja oblikuje identitet naroda.

Tridentska reforma i nova obnova (16. – 19. stoljeće)

Dolaskom Osmanskog Carstva i reformacijskih struja, Crkva u Dalmaciji ulazi u turbulentno razdoblje. No iz tog kaosa izlazi još jača.

Barokna obnova donosi nove samostane, crkve i umjetnost. Franjevci i isusovci postaju ključni u očuvanju katoličke vjere, a misionari šire evanđelje i među pravoslavnim vjernicima.

Jedna od ključnih figura ovog doba bio je biskup Stjepan Blašković, koji je proveo velike crkvene reforme i ojačao obrazovni sustav.

20. stoljeće i izazovi suvremenog doba

Posljednje stoljeće donijelo je nove izazove:

Austro-Ugarska ograničava moć Crkve.Komunizam nakon 1945. donosi progone i represiju.Devedesete donose obnovu vjerskog života.

Unatoč svim previranjima, Crkva u Dalmaciji ostaje snažna – katedrale, samostani i crkve svjedoče o tisućljetnoj povezanosti naroda s vjerom.

Povijest koja još traje

Od svetog Dujma do svetog Jeronima, od Konstantina do kralja Tomislava – povijest kršćanstva u Dalmaciji priča je o vjeri, ustrajnosti i neprekidnom oblikovanju identiteta ovog kraja.

I danas, dok hodamo kroz ulice Splita, Zadra ili Dubrovnika, dok ulazimo u drevne katedrale i slušamo zvona koja odzvanjaju nad morem, možemo osjetiti duh stoljeća – svjedočanstvo prošlosti koja i dalje živi.

Jer u Dalmaciji, povijest nikada nije samo prošlost. Ona je priča koja se nastavlja pisati.

The post Povijest kršćanstva u Dalmaciji: Od prvih mučenika do suvremenog doba appeared first on Slaven Vujic.

Pisci i pjesnici koji su opjevali i opisali Dalmaciju kroz povijest

Dalmacija, sa svojim plavim Jadranom, krševitim otocima, mediteranskim mirisima i poviješću ukorijenjenom u tisućljetne civilizacije, nadahnjivala je mnoge pjesnike i pisce kroz stoljeća. Od antike do modernog doba, Dalmacija se pojavljivala kao mitološki krajolik, kulturna raskrsnica, zavičaj i simbol Mediterana, a njezina ljepota, povijest i duh pretočeni su u stihove i prozu nekih od najvećih književnih umova.

Kroz ovaj pregled istražit ćemo najvažnije autore koji su svojim djelima oblikovali sliku Dalmacije, analizirati njihov jezik i način na koji su koristili ritam, simboliku i emociju kako bi uhvatili njezinu suštinu.

I. Antički autori: Dalmacija u rimskim zapisima

Prvi zapisi o Dalmaciji dolaze iz rimskog razdoblja, kada su je latinski pjesnici i historiografi opisivali kao divlju, ali fascinantnu zemlju.

Plinije Stariji (23. – 79.) – Dalmacija u Naturalis Historia

Rimski prirodoslovac Plinije Stariji, u svojoj enciklopediji Naturalis Historia, piše o dalmatinskim otocima, vinima, maslinama i moćnim rijekama. Posebno ističe Neretvu (Narentu) kao važnu plovnu rutu i hvali vještinu dalmatinskih brodograditelja.

“Iliri su ponosni na svoje obale i otoke, gdje se masline granaju i sunce daje snagu vinu, dok su rijeke, kao što je Narenta, nepresušni izvori života.” (Naturalis Historia, knjiga III)

Plinijev opis ukazuje na ranu fascinaciju Dalmacijom kao surovom, ali plodnom zemljom, čija ljepota i bogatstvo hrane i danas igraju ključnu ulogu u njezinu identitetu.

II. Srednjovjekovni pjesnici: Dalmacija između latinskog, hrvatskog i talijanskog jezikaMarko Marulić (1450. – 1524.) – “Otac hrvatske književnosti”

Najveći dalmatinski pjesnik renesanse, Marko Marulić, rođen u Splitu, poznat je po svom epu “Judita” (1501.), prvom književnom djelu na hrvatskom jeziku.

Iako je “Judita” biblijska priča, Marulićev jezik i stihovi prožeti su dalmatinskim mentalitetom i pejzažima, što se najbolje vidi u stihovima:

“Vrime je i doba da se po moru more,
z vrimenom svako jere cviće cvasti more.”

Ovdje vidimo melodičnost čakavskog jezika, tipičnog za Dalmaciju, ali i refleksiju mediteranske ritmike, gdje je vrijeme povezano s morem i prirodnim ciklusima.

U svojim latinskim djelima, poput De institutione bene vivendi, Marulić također opisuje duhovni i moralni karakter Dalmatinaca, pri čemu ističe njihovu snagu, ponos i pobožnost.

Petar Hektorović (1487. – 1572.) – Ribanje i ribarsko prigovaranje

Jedno od najvažnijih renesansnih djela posvećenih Dalmaciji je “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, putopisno-poučna poema koju je napisao Petar Hektorović s otoka Hvara.

Hektorović je u svom djelu prikazao mediteranski način života, more kao simbol jedinstva i sudbine, te suživot plemića i ribara. Njegov opis plovidbe od Hvara do Brača i Šolte jedan je od prvih realističnih putopisa o dalmatinskoj obali, gdje se more ne promatra samo kao pozadina, već kao glavni lik:

“More plavo, vedro, cisto,
mirno, tiho, bogom dano,
al kad plane, ah, nista,
nije ga čovik ukroćano!”

Hektorović koristi melodične stihove i čakavski dijalekt, što njegovu poemu čini autentičnom slikom Dalmacije iz 16. stoljeća.

III. Barok i prosvjetiteljstvo: Poezija i filozofija DalmacijeIgnjat Đurđević (1675. – 1737.) – Mediteranska duhovnost u stihovima

Pjesnik i isusovac Ignjat Đurđević, rođen u Dubrovniku, jedan je od najvažnijih baroknih pjesnika koji su opjevali Dalmaciju. Njegova poezija, pisana na hrvatskom i latinskom jeziku, prožeta je morskim motivima, religioznom mistikom i ljubavlju prema domovini.

U njegovom djelu Uzdasi Mandaljene pokornice Dalmacija se pojavljuje kao mjesto duhovnog iskupljenja, dok u elegijama opisuje ljepotu dalmatinske obale i tugu zbog nestalnosti života.

Alberto Fortis (1741. – 1803.) – “Put po Dalmaciji” i europska fascinacija regijom

Talijanski putopisac Alberto Fortis objavio je svoje znamenito djelo Viaggio in Dalmazia (1774.), u kojem je Europi otkrio dalmatinske pejzaže, običaje i jezik.

Fortis je posebno poznat po zapisu o Hasanaginici, narodnoj baladi koju je preveo na talijanski i time otkrio bogatstvo dalmatinsko-primorske usmene književnosti.

Njegovi opisi dalmatinskih gusara, pastira i težaka oblikovali su romantičnu sliku Dalmacije u europskoj književnosti.

IV. Moderno doba: Realizam i Mediteran u književnosti (19. – 20. stoljeće)Vladimir Nazor (1876. – 1949.) – Dalmacija u epici i lirici

Nazor je u epovima i pjesmama ovjekovječio dalmatinske pejzaže, mitove i povijesne ličnosti. Njegova pjesma “Krk”, posvećena istoimenom otoku, primjer je epske deskripcije Mediterana:

“Krk je starac, dičan, mudar,
oštra brada, oštar kamen,
u dubini njegovih špilja
vijekovima šumi plamen.”

Njegov jezik je snažan, slikovit i prožet arhaizmima, što daje autentičnost opisu dalmatinske prošlosti.

Tin Ujević (1891. – 1955.) – Mediteranski boem i filozof

Najveći pjesnik dalmatinskog modernizma, Tin Ujević, u svojim pjesmama opisuje ljepotu Dalmacije, ali i melankoliju Mediterana.

U pjesmi “Dalmacija”, on piše:

“Ove su stijene krvi moje,
ovdje sam živio stoljećima.”

Ujevićev stil je intimistički i filozofski, često koristeći ritam valova i zvukove mora kao metaforu unutarnjih previranja.

Od Plinija Starijeg i Marulića do Ujevića i Nazora, Dalmacija je bila vječna inspiracija pjesnicima i piscima. Njihov jezik, bilo da je latinski, talijanski, čakavski ili štokavski, kroz stoljeća je stvarao sliku Dalmacije kao prostora ljepote, povijesti i duhovne snage, čineći je nezaobilaznim motivom u europskoj književnosti.

The post Pisci i pjesnici koji su opjevali i opisali Dalmaciju kroz povijest appeared first on Slaven Vujic.

Povijest peke: Ilirski korijeni, europske paralele i kulturna baština Dalmacije

Peka, jedno od najstarijih i najautentičnijih jela Dalmacije, mnogo je više od kulinarske tehnike – ona je dio kulturnog identiteta regije. Ova metoda kuhanja, u kojoj se meso, riba ili povrće pripremaju ispod metalnog ili glinenog poklopca prekrivenog žarom, prisutna je u Dalmaciji stoljećima.

Međutim, peka nije samo dalmatinski fenomen – njezini korijeni sežu duboko u prošlost, još u doba Ilira, dok se slične metode kuhanja mogu pronaći u mnogim dijelovima Europe i Mediterana. Ovaj članak istražuje etimologiju, povijesni razvoj, europske paralele i kulturno značenje peke, potvrđujući njezin status gastronomske i društvene tradicije koja nadilazi samu hranu.

I. Etimologija: Od Ilira do danas

Riječ “peka” dolazi od glagola “peći”, koji je prisutan u starim slavenskim jezicima i označava proces sporog kuhanja na vatri. Ipak, mnogi etimolozi smatraju da sam pojam vuče korijene iz ilirske i predrimske Dalmacije, budući da su Iliri koristili slične tehnike pečenja hrane ispod užarenog kamenja ili poklopca.

Ilirski tragovi u nazivu i pripremiIlirska plemena koja su živjela na području Dalmacije (Delmati, Liburni, Japodi) koristila su glinene posude i kamene poklopce za pripremu mesa i povrća u žaru.Ostaci ognjišta s polukružnim poklopcima pronađeni su u ilirskim naseljima (npr. na lokalitetu Asseria kod Benkovca i Narona kod Metkovića).Pojam “peka” u sličnim varijacijama pojavljuje se u susjednim balkanskim jezicima, ali je u Dalmaciji zadržao izvorno značenje metode kuhanja pod poklopcem.II. Povijesni razvoj peke: Od Ilira do Rimljana i srednjeg vijekaIlirsko doba: Prva ognjišta i pečenje pod žarom

Iliri su poznati po svojoj bliskosti s prirodom i jednostavnim načinima pripreme hrane. U nedostatku sofisticiranih pećnica, koristili su:

Zagrijane kamene ploče na kojima su pekli meso i ribu.Glinene posude i poklopce, koje su prekrivali žarom kako bi meso sporije pirjali.Lovačku i pastirsku prehranu, gdje su jela pod pekom bila česta među nomadskim Ilirima u Dinarskom gorju.

Arheološki nalazi potvrđuju da je metoda pečenja ispod poklopca bila prisutna u Iliriji mnogo prije dolaska Rimljana, što ukazuje na autohtoni karakter ove gastronomske tehnike.

Rimsko doba: Rafiniranje tehnike kuhanja

Dolaskom Rimljana, Iliri su usvojili i prilagodili neke rimske kulinarske metode, ali su zadržali svoje autohtone običaje. Rimljani su koristili peći na drva i glinene posude s poklopcem, no u ruralnim područjima Dalmacije:

Peka je ostala dominantna metoda pripreme mesa, posebno u pastirskim zajednicama.Rimske vile u Saloni i Naroni imale su ognjišta, gdje su se meso i povrće pripremali ispod žara.Latinski izvori spominju metode sporog kuhanja, koje su vjerojatno uključivale i tehniku nalik peki.

Upravo su Rimljani donijeli maslinovo ulje i začine, koji su se postupno integrirali u dalmatinsku peku, dodajući joj aromatične note i bogatstvo okusa.

Srednji vijek: Peka u ruralnim kućanstvima

Tijekom srednjeg vijeka, peka je ostala glavni način pripreme hrane u seoskim kućanstvima Dalmacije.

Pastiri i težaci koristili su peku za pripremu janjetine, kozletine i teletine, jer su to bile najdostupnije vrste mesa u Dinarskom gorju i priobalnim selima.Dubrovnik i Split u 14. i 15. stoljeću spominju “pečenje pod poklopcem” u svojim pravnim zapisima.Mletačka Republika popularizirala je korištenje željeznog poklopca umjesto kamenog, što je olakšalo ravnomjernu raspodjelu topline.III. Peka u usporedbi s drugim europskim kuhinjama

Iako se peka često smatra dalmatinskom kulinarskom tradicijom, slične metode pripreme jela postoje i u drugim dijelovima Europe i svijeta.

1. Slično u MediteranuŠpanjolska “caldereta” – jelo od mesa ili ribe pirjano u zatvorenim glinenim posudama.Talijanska “forno a legna” tehnika – krušna peć u kojoj se hrana peče pod zatvorenim poklopcem.Grčka “kleftiko” metoda – pečenje mesa u zatvorenim glinenim posudama u podzemnim jamama.2. Povezanost s Bliskim IstokomTurski “tandır” – pečenje mesa u glinenim pećima s poklopcem, slično ilirskoj tradiciji.Armenski “tonir” – metoda kuhanja mesa u glinenim jamama.3. Srednja i istočna EuropaMađarski “bogrács” – kuhanje mesa u zatvorenim kotlovima na vatri.Slavenski “pečenjara” koncept – sporije pečenje mesa na zatvorenim ložištima.

Iako slične metode postoje, dalmatinska peka ostala je autentična i povezana s lokalnim sastojcima, posebno janjetinom, teletinom i plodovima mora.

IV. Peka danas: Od tradicije do gastronomskog fenomena

Danas je peka ne samo simbol dalmatinske gastronomije, već i sastavni dio turističke ponude. Iako je nekada bila obiteljski ritual, danas se poslužuje u najboljim konobama i restoranima, uz vina i maslinovo ulje iz regije.

Peka je također postala dio kulturne baštine, a u posljednje vrijeme sve se više istražuje njezina veza s ilirskim i antičkim korijenima.

The post Povijest peke: Ilirski korijeni, europske paralele i kulturna baština Dalmacije appeared first on Slaven Vujic.

Tombola – igra koja okuplja Dalmatince već stoljećima

Tombola je igra na sreću koja potječe iz Italije i ima dugu povijest povezanu s društvenim okupljanjima i dobrotvornim događajima. Njezin razvoj može se pratiti unatrag nekoliko stoljeća, a s vremenom je evoluirala u različite verzije, uključujući moderni bingo.

Početak u Italiji (17. stoljeće)

Tombola vuče korijene iz talijanske igre “Lo Giuoco del Lotto d’Italia”, koja se prvi put pojavila u 16. stoljeću. Ova lutrija, koja je bila popularna među aristokracijom i bogatijim slojevima, postala je toliko popularna da ju je kralj Karlo III. Napuljski 1734. godine odlučio regulirati i koristiti kao državni izvor prihoda. Međutim, zbog protivljenja Crkve, lutrija je bila zabranjena tijekom blagdana i vjerskih proslava.

Kako bi se zaobišle zabrane, talijanske obitelji osmislile su domaću verziju igre – tombolu. Igra se igrala tijekom božićnih okupljanja, gdje su sudionici izvlačili brojeve iz vrećice i popunjavali kartice sa slučajnim nizovima brojeva. Ovaj oblik igre brzo se proširio među pukom, postavši tradicionalna blagdanska zabava u Italiji.

Širenje u Europi i kolonijama (18. i 19. stoljeće)

Tombola se postupno proširila diljem Europe, a varijacije igre pojavile su se u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj. U Francuskoj se pojavila slična igra pod nazivom “Le Lotto”, koja je postala popularna među plemstvom i obrazovanima. Kasnije je tombola postala uobičajena i u Velikoj Britaniji, gdje se koristila u školama kao edukativna igra za podučavanje brojeva i pravopisa.

U 19. stoljeću, zahvaljujući kolonizaciji i migracijama, tombola se proširila i na druge kontinente, uključujući Latinsku Ameriku i Sjevernu Ameriku.

Preobrazba u bingo (20. stoljeće)

Početkom 20. stoljeća, tombola se u SAD-u transformirala u moderni bingo, zahvaljujući Edwinu S. Loweu, američkom poduzetniku koji je 1929. godine vidio verziju igre na karnevalu u Atlanti. Prepoznao je komercijalni potencijal igre i standardizirao pravila, prilagodivši je za masovnu upotrebu. Bingo se ubrzo proširio diljem svijeta, postavši jedan od najpopularnijih oblika igara na sreću.

Tombola danas

Iako je bingo dominantan u svijetu igara na sreću, tombola je i dalje iznimno popularna u Italiji i dijelovima Europe, posebno u vrijeme Božića i obiteljskih okupljanja. Također, često se koristi u humanitarnim događanjima i dobrotvornim organizacijama, a u nekim zemljama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, postoji posebna verzija nazvana “Tombola Bingo”, koja kombinira tradicionalne i moderne elemente.

The post Tombola – igra koja okuplja Dalmatince već stoljećima appeared first on Slaven Vujic.

Kratka priča: Posljednji Dioklecijanov san (1/3)

Miris soli nemirnog mora ispunio je kriptoportik kojim je car koračao u svom uobičajenom večernjem ritualu. Vjerrojatno je zato i izabrao zaljev pun žutih cvjetova i morskog plavetnila; svoje umirovljeničke dane je želio provoditi daleko od prevrtljive politike, uzgajajući kupus u svom malom vrtu usred velebne palače. Osvojio je veliki dio svijeta, a zadovoljstvo sad pronalazi u nekoliko kvadrata zemlje. Ironija života. Veliki car – zemljoradnik. 

Uzdahnuo je umorno, kao da žali za suncem koje je još jednom pobjeglo iza morskih dubina. Pred njim je stajao otok jelena – nevelik pojavom, ali neiscrpan blagom. Blagom kamena. Pomislio je na trenutak kako je njegova duša slična duši kraljevstva kamena – božanski bijela u sredini, a izvana namučena svijetom.

“Gospodaru, čeka vas večera u trikliniju. Večeras imate … “

Ruka se polako podignula prema moru.

Vjerni Licije je zašutio, napravio nekoliko koraka unatrag i povukao se u svoje odaje tiho u skladu s popodnevnim maestralom.

Ali more nije poslušao. Nastavilo je svoju priču, svoj valoviti jamb. 

Car se laganim koracima vraćao prema trikliniju, glamuroznim blagovaonici s velikim mramornim stolom u sredini. 

Car. Sin Boga! Juvius. Kojeg more ne sluša.

“Eh kad bi oni znali kakav kupus raste u palači, ne bi me nikad nudili tron”, s ironičnim osmijehom popratio je vlastite misli prije negoli je natočio času sabbaie. 

Od svega rimskog na stolu je najsnažnije duhom bilo drevno ilirsko pivo. Ilirsko. 

Da, tako smo nazvali sve koje smo pokorili u ovoj stasitoj Dalmaciji. Tako smo nazvali … moj korijen. Moja sela iza Salone. Moju kolijevku.

Dok je odlagao pehar zapjenjene sabbaie na hladni stol, pomislio je kako ništa velebno rimsko oko njega nema duh tog seoskog piva – čak i njegova bijela griva je sličnija ovim morskim jezicima nego što će rimsko vino ikad biti. In sabbaia veritas.

Uzeo je zelenu jabuku sa stola i promatrao je sa svih strana. Vojničkim manirom uzeo je svoj seax i u dva hitra poteza rasčetvorio jabuku na gotovo iste dijelove. U času je cjelina postala četiri. Baš kao i njegovo Carstvo – prije pet godina uspostavio je tetrarhiju, vladavinu četiri cara. On i Maksimijan bijahu augusti, a Galerije i Konstancije cezari. Četiri cara jednog carstva. 

Je li bila to još jedna briljantna ideja iz njegovog bogatog utopijskog opusa?

Rim. Što je Rim? Slava? Moć? Žezlo Bogova? Kupus?

Mač. Rim je mač.

Nedaleko su se čuli ritmički udarci gladiusa – vojni kamp bio je u sjevernom dijelu palače, tik do Zlatnih vrata. Legionari su se maštovito zabavljali unutar zidova mirne palače pomalo zaboravljajući da u njoj živi nekadašnji car, prvi u povijesti koji je samostalno odustao od trona.

Zalazak sunca je bio najljepši uz dugački natkriveni trijem na južnom pročelju palače, no noćno nebo nekako je bilo najživlje iz Jupiterovog srca. Peristilom palače dominirali su stupovi od afričkog crvenog granita koji su dopremljeni brodovima iz Egipta kao ratni plijen. Jednako tako su ulazak u Jupiterov hram čuvale dvije sfinge od afričkog crnog granita – u tom faraonskom okruženju car je pozdravljao narod s portika. Car polubog, reinkarnacija Jupitera na zemlji.

No, ove večeri peristilom je šetao umorni starac u potrazi za smislom.

Iako je noć bila gotovo posve nalik onoj prethodnoj, kao i onoj prije, nešto je cara držalo budnim. Nešto što nije od kamena ni bilo kojeg materijala ovoga svijeta. Nešto što prolazi kroz zidove i vrijeme.

Božanski Jupiter? 

Ili možda … savjest?

“Dioklesss”, prošaptala je crvena tama.

“Dioklessssss …”, ponavljala je.

Poglavlje II

Car se trgnuo iz polusna. Leđa mu je grizla hladnoća afričkog crvenog granita sa stupa na kojeg je bio naslonjen u sjedećem položaju. 

Znao je da negdje u blizini njegova osobna garda i vjerni sluga Licije, no pogled mu je bježao prema trijemu hrama. Lijeno se ustao i krenuo u smjeru crvene tame dok je noćno nebo svijetlilo tisućama zvijezda.

“Tko si ti?”, upitao je nekad moćni gospodar svijeta.

“Ja sam ti”, odgovorila je crvena tama, poprimajući formu gorostasnog rimskog vojnika s plamtećim gladiusom koji je poput žerave svijetlio iz tame. 

“Samo pravi bogovi imaju ovu moć, odgovorio je Dioklecijan.

“I zato si ti samo jedan starac, Dioklese. 

I vjeran sluga koji je pomislio da je Bog koji može stvarati svijet. Bog!”

Posljednja riječ kao da je stigla iz obližnje kripte glasom tisuća robova koji su živjeli tamu kripte nakon teškog fizičkog rada.

“Sva moja snaga na zemlji je u tebi, o moćni Jupiteru!”, zavapio je Dioklecijan.

“Jupiter? Tako me zoveš?”, frknula je jezikom zmije crvena tama ugasivši plameni gladius. 

“Ovakva moć je samo tvoja”, odgovori Dioklecijan i spusti glavu u znak naklona.

“I tvoja moć bijaše velika. Pokorio si mnoge. Uzeo si svijet i bacio ga na koljena. 

Ali pao si i ti na koljena, sine Jupiterov!”, prosiktala je tama i poput mlađahne bure prostrujala Dioklecijanovim tijelom i cijelim peristilom.

Dioklecijan je osjetio oštru bol u grudnom košu. Uhvatio se za prsa i spustio na tlo, puštajući da mu bol oblikuje tijelo. Na trijemu hrama je ležao car u položaju fetusa. Jedino u tom položaju nije osjećao bol. Čim bi probao pomjeriti ruku ili nogu, osjetio bi paralizirajuću bol. 

Ali ništa ga nije boljelo kao vlastite misli.

Morao je poći za crvenom tamom. Oslonio se na desni lakat uz bolnu grimasu da bi par trenutaka kasnije stajao na svojim nogama sa seaxom u ruci. Na licu mu je krivudala bol u svakoj bori. Krenuo je natrag prema peristilu čija su svjetla bila tamnocrvena. Kao da je svijetlio krvlju.

Na peristilu začudo nije bilo nikoga. Negdje prema sjeveru palače čulo se pijano pjevanje vojnika koje je svakim korakom sve više zvučalo kao divlje zavijanje vukova. 

Mislima mu je galopirao ranjeni vepar. 

Prisjetio se proročanstva priproste krčmarice iz vremena kad je bio samo cijeneni vojnik – rekla mu je da će postati car kad ubije kobnog vepra. I ubio ga je kopljem bezbroj puta. A onog vepra na dvije noge, ubio je mačem i uskočio u povijest. 

Tok misli prekinule su sfinge koje su mu zapriječile ulazak na peristil. Dvije crne androsfinge gledale su ga svojim faraonskim očima koje su postajale sve veće. U konačnici je koraknuo u njihove oči i vidio peristil u plamenu. Svi ti divni stupovi s korintskim kapitelima ležali su slomljeni. Grimizno carevo ruho se vijorilo zapaljeno na koplju koje je bilo duboko zariveno u srce raspetog čovjeka na križu. 

Sve je gorjelo krvavom crvenom tamom praćeno tisućama glasova podzemlja dok je moćni Rim umirao u mukama. 

Čovjek na križu bivao je sve manji, plameni jezici sve veći i glasniji, sve dok nije ostalo ni kamena na kamenu. 

The post Kratka priča: Posljednji Dioklecijanov san (1/3) appeared first on Slaven Vujic.

Kratka priča: Posljednji Dioklecijanov san (1/5)

Miris soli nemirnog mora ispunio je kriptoportik kojim je car koračao u svom uobičajenom večernjem ritualu. Vjerojatno je zato i izabrao zaljev pun žutih cvjetova i morskog plavetnila; svoje umirovljeničke dane je želio provoditi daleko od prevrtljive politike, uzgajajući kupus u svom malom vrtu usred velebne palače. Osvojio je veliki dio svijeta, a zadovoljstvo sad pronalazi u nekoliko kvadrata zemlje. Ironija života. Veliki car – zemljoradnik. 

Uzdahnuo je umorno, kao da žali za suncem koje je još jednom pobjeglo iza morskih dubina. Pred njim je stajao otok jelena – nevelik pojavom, ali neiscrpan blagom. Blagom kamena. Pomislio je na trenutak kako je njegova duša slična duši kraljevstva kamena – božanski bijela u sredini, a izvana namučena svijetom.

“Gospodaru, čeka vas večera u trikliniju. Večeras imate … “

Ruka se polako podignula prema moru.

Vjerni Licije je zašutio, napravio nekoliko koraka unatrag i povukao se u svoje odaje tiho u skladu s popodnevnim maestralom.

Ali more nije poslušao. Nastavilo je svoju priču, svoj valoviti jamb. 

Car se laganim koracima vraćao prema trikliniju, glamuroznim blagovaonici s velikim mramornim stolom u sredini. 

Car. Sin Boga! Juvius. Kojeg more ne sluša.

“Eh kad bi oni znali kakav kupus raste u palači, ne bi me nikad nudili tron”, s ironičnim osmijehom popratio je vlastite misli prije negoli je natočio času sabbaie. 

Od svega rimskog na stolu je najsnažnije duhom bilo drevno ilirsko pivo. Ilirsko. 

Da, tako smo nazvali sve koje smo pokorili u ovoj stasitoj Dalmaciji. Tako smo nazvali … moj korijen. Moja sela iza Salone. Moju kolijevku.

Dok je odlagao pehar zapjenjene sabbaie na hladni stol, pomislio je kako ništa velebno rimsko oko njega nema duh tog seoskog piva – čak i njegova bijela griva je sličnija ovim morskim jezicima nego što će rimsko vino ikad biti. In sabbaia veritas.

Uzeo je zelenu jabuku sa stola i promatrao je sa svih strana. Vojničkim manirom uzeo je svoj seax i u dva hitra poteza rasčetvorio jabuku na gotovo iste dijelove. U času je cjelina postala četiri. Baš kao i njegovo Carstvo – prije pet godina uspostavio je tetrarhiju, vladavinu četiri cara. On i Maksimijan bijahu augusti, a Galerije i Konstancije cezari. Četiri cara jednog carstva. 

Je li bila to još jedna briljantna ideja iz njegovog bogatog utopijskog opusa?

Rim. Što je Rim? Slava? Moć? Žezlo Bogova? Kupus?

Mač. Rim je mač.

Nedaleko su se čuli ritmički udarci gladiusa – vojni kamp bio je u sjevernom dijelu palače, tik do Zlatnih vrata. Legionari su se maštovito zabavljali unutar zidova mirne palače pomalo zaboravljajući da u njoj živi nekadašnji car, prvi u povijesti koji je samostalno odustao od trona.

Zalazak sunca je bio najljepši uz dugački natkriveni trijem na južnom pročelju palače, no noćno nebo nekako je bilo najživlje iz Jupiterovog srca. Peristilom palače dominirali su stupovi od afričkog crvenog granita koji su dopremljeni brodovima iz Egipta kao ratni plijen. Jednako tako su ulazak u Jupiterov hram čuvale dvije sfinge od afričkog crnog granita – u tom faraonskom okruženju car je pozdravljao narod s portika. Car polubog, reinkarnacija Jupitera na zemlji.

No, ove večeri peristilom je šetao umorni starac u potrazi za smislom.

Iako je noć bila gotovo posve nalik onoj prethodnoj, kao i onoj prije, nešto je cara držalo budnim. Nešto što nije od kamena ni bilo kojeg materijala ovoga svijeta. Nešto što prolazi kroz zidove i vrijeme.

Božanski Jupiter? 

Ili možda … savjest?

“Dioklesss”, prošaptala je crvena tama.

“Dioklessssss …”, ponavljala je.

Poglavlje 2 uskoro!

The post Kratka priča: Posljednji Dioklecijanov san (1/5) appeared first on Slaven Vujic.

Megaliti Dalmacije: Uvod

Negdje duboko u kršu Dalmacije, među gromačama, suhozidima i zaboravljenim stazama, skrivaju se kameni divovi – megaliti. Oni su nijemi svjedoci vremena, priče uklesane u kamen, čuvari tajni drevnih naroda koji su nekad ovdje živjeli. Njihova prisutnost u dalmatinskom krajoliku otvara vrata u prošlost daleku nekoliko tisućljeća, u svijet gdje su ljudi vjerovali u moć prirode, bogova i ciklusa života.

Što su megaliti?

Megaliti su goleme kamene strukture koje su naši preci postavljali u svrhu obreda, astronomskih opažanja, grobnica ili, možda, nečega što još ne razumijemo u potpunosti. Riječ dolazi od grčkog “mega” (velik) i “lithos” (kamen) – veliki kamen. U Dalmaciji ih pronalazimo u obliku menhira, dolmena, gradina, stećaka i gomila, a njihova starost seže čak do neolitika.

Ono što ove kamene strukture čini fascinantnima nije samo njihova veličina ili starost, već i priče koje skrivaju. Tko ih je gradio? Zašto su ih podigli? Jesu li to bila mjesta moći, kultne točke, grobnice plemenskih vođa ili svetišta nepoznatih bogova?

Tajanstveni menhiri: Kameni stražari vremena

Menhiri su uspravno postavljeni monoliti, najčešće bez ikakvih natpisa, ali s nevjerojatnom prisutnošću u krajoliku. Jedan od najočuvanijih primjeraka u Dalmaciji je menhir iz Velike Mrdakovice, u blizini Vodica. Smatra se da je star preko 4000 godina. Legenda kaže da su takvi kameni stupovi služili kao orijentiri drevnim putnicima ili su obilježavali sveta mjesta gdje su se odvijali obredi posvećeni suncu i nebu.

U narodnoj predaji, menhiri su povezani s divovima, vilama i mističnim silama. Ljudi su vjerovali da donose sreću ili nesreću, ovisno o tome kako im se prilazi.

Dolmeni: Kameni stolovi mrtvih

Dolmeni su megalitske grobnice, često u obliku ogromnih kamenih stolova. Najbolji primjer u Dalmaciji nalazi se u Dugopolju – dolmen Dubrava. Pretpostavlja se da su ih gradili prapovijesni Iliri kako bi u njima pokapali poglavare ili ratnike.

Ovi drevni spomenici imaju nešto gotovo nadrealno u sebi. Kad čovjek stoji pred dolmenom, osjeća da dodiruje samu srž vremena, kao da su se sjenke prošlih vjekova nataložile među tim kamenim blokovima.

Gradine i gomile: Ilirski bedemi i grobnice

Megalitska kultura Dalmacije nije potpuna bez gradina, ilirskih utvrda podignutih na brdima, s pogledom na plavetnilo mora ili duboke doline. Gradina na Hvaru, Gradina Glavaš u Dalmatinskoj zagori i Asseria kod Benkovca samo su neke od njih. Njihove suhozidne konstrukcije, izgrađene bez veziva, i danas stoje kao dokaz umijeća drevnih graditelja.

Još tajanstvenije su gomile – ogromne nakupine kamenja koje skrivaju grobove. Jedna od najpoznatijih je Velika gomila na Braču, čije podrijetlo ostaje nepoznato, ali se vjeruje da je ilirska kraljevska grobnica. Gomile su vjerojatno bile mjesto pogrebnih rituala i štovanja predaka, a moguće je da su u njima sahranjeni vođe koji su svoje zajednice vodili kroz burna vremena sukoba i promjena.

Stećci: Kameni čuvari povijesti

Iako su stećci uglavnom povezani s bosanskohercegovačkim krajevima, Dalmacija ih također ima u velikom broju. Stećci kod Ciste Provo, Konavala i Imotskog pripadaju mističnoj srednjovjekovnoj baštini. Njihovi uklesani simboli – križevi, sunčevi krugovi, viteške scene i zvijezde – šapuću priče o prošlim vremenima, o vitezovima, vjeri i nepoznatim mističnim vjerovanjima.

Šapat vjetra među megalitima

Kad kročite među ove kamene ostatke drevnih kultura, osjetit ćete nešto neobično. Možda je to vjetar koji nosi davno izgovorene molitve, možda su to sjene prošlih života koje još uvijek bdiju nad tim mjestima.

Megaliti Dalmacije nisu samo arheološki spomenici – oni su vrata u svijet mitova i legendi, poziv na putovanje kroz vrijeme gdje kamen govori, a prošlost nikada ne umire.

Ako se ikada nađete pred nekom drevnom gomilom, menhirom ili stećkom, zastanite na trenutak. Možda ćete čuti šapat vjetra – ili priču koju kamen želi ispričati.

The post Megaliti Dalmacije: Uvod appeared first on Slaven Vujic.

Sveta Jelena Križarica je Bračanka!

Legende i mitovi nisu samo maštovite priče o prošlosti. Veliki Tolkien, predani katolik i autor “Gospodara prstenova”, je nazvao cijelo kršćanstvo istinitim mitom. Smatrao je da legende i mitovi ne isključuju istinitost i da su ponekad najbolji način izražavanja stvarnosti. Tako se i ja usudim reći da je poznata legenda o bračkom porijeklu sv. Jelene Križarice sasvim vjerojatno istinita legenda. Slijedom toga pridajem veliku važnost vraćanju sv. Jelene u njenu domovinu – otok Brač.

Sv. Jelena rođena je kao obična pučanka, pastirica najvjerojatnije (stabularia – prema sv. Ambroziju) oko 248. godine. Točno mjesto njenog rođenja nije poznato, no o njenom porijeklu imamo tri poznate teorije. 

Najpoznatija teorija kao domovinu sv. Jelene grad Drepanon u maloazijskoj pokrajini Bitniji. Srednjevjekovni kroničar Nikifor izvodi svoj zaključak na temelju samo jednog argumenta – Jelenin sin, car Konstantin I. Veliki, je preimenovao Drepanon u Helenopolis. Nikifor zaključuje da je razlog tomu jamačno drepanonsko porijeklo njegove majke, no propušta primijetiti da je na svijetu niknulo nekoliko Helenopolisa, uključujući onaj u Palestini. U najmanju ruku Nikiforov argument je vrlo tanak i iz razloga što Drepanon nije bio nepoznat grad, a prema sv. Ambroziju naša Jelena dolazi iz skomne zabiti. 

Druga teorija navodi kako je sv. Jelena rođena na kraljevskom dvoru u Velikoj Britaniji, slijedom službe njenog muža Konstancija Klora, oca Konstantina I. Velikog, u Eboracumu (današnji York). On je nedvojbeno provodio svoje vrijeme u  Yorku, no naprosto je nemoguće da je tamo upoznao sv. Jelenu plemenite krvi jer je njegova britanska avantura započela desetak godina nakon Konstantinovog rođenja u današnjem Nišu (antički Nissau).

Ovu teoriju je ojačao popularni roman Louisa de Wohla “Drvo života“, koji donosi vrlo zanimljivu fikcijsku priču o sv. Jeleni Križarici. U stvaralačkom smislu riječ je o zaista impresivnom romanu, no kraljevsko i britansko porijeklo sv. Jelene ostaje samo fikcija.

I tako dolazimo do treće, na prvi pogled najmanje izvjesne, teorije o domovini sv. Jelene Križarice. Jedna skromna legenda na otoku Braču govori da je sv. Jelena rođena u Škripu na Braču, a slijedom toga posvećena joj je i crkva. Rimska carica, majka Konstantina I. Velikog, kršćanska svetica koja je pronašla Kristov križ na Kalvariji – Bračanka?! Mnogi će ovo uzeti s rezervom, ali povijest je na našoj strani.

Ova teorija je jedina bazirana na opipljivom dokazu i nesumnjivoj povijesnoj istini! 

Sv. Jelena Križarica – Bračanka???

Za tri upitnika na kraju pitanja o domovini sv. Jelene Križarice je zasigurno kriv otočić latinskog naziva Bretanida, čiji su stanovnici bili Brettiani. 

To je navelo povjesničara Nikifora na zaključak da se zapravo radi o pokrajini Bitniji (gdje je smješten grad Drepanon – Helenopolis), a ujedno je navelo i autore “britanske” teorije o Jeleninom porijeklu da Brettiane poistovjete s latinskim nazivom Velike Britanije – Britannia. 

Međutim, Bretanida je latinsko ime otoka Brača (od lat. brenthos – jelen), otoka divljih jelena. S tim je dobro upoznat bio salonitanski biskup Hezihije iz V. stoljeća koji u životopisu pape Klementa zapisuje jedinu povijesnu istinu o porijeklu sv. Jelene Križarice:

"... e Bretanide Dalmatie in mari Illyrico Insula ortam esse"

U prijevodu, “potekla s Bretanide, otoka u ilirskom moru“. Postojanje Bretanide u V. stoljeću potvrđuje geograf Stjepan Bizantinac.

"Brettia je otok Jadranskog mora koji ima rijeku Bretiju. Grci ga zovu Elaphusa, a drugi Bretanida. Stanovnik je trebao biti Brettianus, čiji je ženski rod Brettiana.

Bretanida, Bitnia, Britannia. Brettiani. 

Ne možemo nikome zamjeriti nepoznavanje skromnog otočića u ilirskom moru, no dugujemo sv. Jeleni istinitu priču o njenoj domovini, na osnovi pisanja velikog crkvenog autoriteta iz Salone. 

Tko je bio Hezihije?

Hezihije je bio trideseti salonitanski biskup (405. – 426.g) te prvi metropolit rimske pokrajine Dalmacije. Na čelu salonitanske biskupije je naslijedio svog strica Semferija, a zajedno su izgradili veliku baziliku u antičkoj Saloni, kao i episkopalni kompleks. 

Hezihije je bio kroničar svog vremena, pisani trag je ostavio kao autor životopisa pape Klementa, ali i kao autor brojnih pisama u sklopu korespondencije s istaknutim kršćanskim velikanima njegovog vremena – sv. Augustinom i sv. Ivanom Zlatoustim. Upravo se Hezihiju obratio sv. Ivan Zlatousti po izgonu iz Nikomedije što pokazuje koliki je ugled Hezihije užvao. Čak i papa Zosim je Hezihiju pisao s posebim poštovanjem. 

I upravo taj Hezihije piše o bračkom porijeklu sv. Jelene Križarice i kao njenu domovinu navodi skromni otočić u ilirskom moru. Kako je Salona u više navrata opljačkana i djelomično zapaljena, iza Hezihija nije ostalo puno pisanih materijala. No, preživilo je nekoliko kopija životopisa pape Klementa, u okviru kojeg je sačuvana povijesna istina o bračkom porijeklu sv. Jelene. 

Tko je sve pisao o sv. Jeleni kao Bračanki?

Mnogobrojni srednjevjekovni autori su ukazivali na njeno bračko porijeklo, no svi oni su uporište nalazili u Hezihijevom tekstu. 

O tome su pisali:

fra Andrija Kačić Miošić  u poznatom djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga 1759. otac Emerik u djelu Descriptio Heroum Slavorum u Budimu 1764. otac Bomman u djelu Storia di Dalmazia (Venecija 1776.)kanonin Josip Pavlović Lučić u knjizi Marmora Macarensia (Dubrovnik 1810.)

Posebno je upečatljiv bio govor Šimuna Benje o Bračanki sv. Jeleni Križarici, uglednog modruškog biskupa, na šestom lateranskom koncilu 1513. godine, nakon što je pronašao dva primjerka izgubljenog životopisa pape Klementa.

Ne možemo zaobići ni učenog jezuita Daniele Farlatija koji, bez da ima ikakve osjećaje prema otocima “ilirskog mora”, podržao teoriju o bračkom porijeklu sv. Jelene u svom kapitalnom djelu Illyricum Sacrum.
Farlati navodi u kontekstu Hezihija:

"svjedoči između ostalog ... da je sveta Helena, majka rimskog cara Konstantina Velikog, potekla s Bretanide, dalmatinskog otoka u ilirskom moru, koji sada zovemo Brettia i Brattia, što je pokazao dokumentima zapisa salonitanske Crkve"

Nesumnjivo je veliki doprinos rasvjetljavanju istine o domovini sv. Jelene Križarice dao poznati brački svećenik i povjesničar don Andrija Ciccarelli u svojoj Kritičkoj raspravi o domovini sv. Jelene carice, tiskanoj u Splitu 1814. godine.

Začinimo sve stihovima iz XIV. stoljeća koje potpisuje franjevac reda Male braće, Serafin iz Nina:

Sveta Giele u Brazu se rodi
Constantina koja nam poroddi,
On ostavi Kartsjane u miru,
I uzvisi nassu svetu Virru.Život sv. Jelene – od blata do trona, od poganstva do svetosti

Život sv. Jelene nije bio ispunjen samo blagoslovima. Zbog svojih skromnih korijena nije mogla biti uzdignuta do statusa carice, životne suputnice Konstancija Klora, čija je blistava vojna karijera bila kamen temeljac za uspon na rimski tron. Prema Dioklecijanovoj zamisli, Rimsko Carstvo se dijelilo u četiri dijela, kojima su vladala dva uzviŝena augusta (Dioklecijan i njegov prijatelj Maksimijan) te dva cezara (Galerije pod Dioklecijanom i Konstancije Klor pod Maksimijanom). 

Uvjet za Konstancijevo pristupanje rimskom tronu je bila ženidba za Teodoru, kćerku Maksimijana koji je postao punac Konstanciju, ali i očuh po rimskim običajima. Slijedom toga u njegovom životu nije bilo mjesta za običnu pastiricu Jelenu koja je u predzadnjem desetljeću trećeg stoljeća ostala sama i odbačena. U toj sjeni provela je gotovo 20 godina; sve do 306. godine kada je započeo raspad tetrarhije i uspon njenon sina Konstantina. 

Tijekom ta dva desetljeća Jelena je promatrala ljubav svog života kako caruje s trona uz novu zakonitu ženu, okružen brojnom djecom. Vjerojatno je upravo navedeno razlog zašto katolička Crkva sv. Jelenu Križaricu drži zaštitnicom razvedenih i problematičnih brakova.

Kako Konstancije Klor ne bi ovdje dobio etiketu dežurnog negativca, pošteno je spomenuti da je bio najblaži progonitelj kršćana od sve četvorice tetrarha, iako je osobno bio štovatelj Mitre. 

Smrću Konstancija Klora u Yorku 306. godine, njegova je vojska odmah izabrala Konstantina I. Velikog za augusta, no za svoj status apsolutnog rimskog cara Konstantin se borio sve do 324. godine. 

Smatra se da je upravo tada Konstantin obasuo svoju majku Jelenu svim počastima te je uzdigao u status apsolutne rimske carice – auguste. Tim činom otvorene su carske riznice skromnoj Jeleni koja je carsko bogatstvo koristila za gradnju crkava, ali i za pomaganje siromaha i liječenje bolesnih. 

Kristov križ pronašla je u svojoj 76. godini i to joj je priskrbilo naziv “Križarica”, a ubrzo nakon svoje smrti proglaŝena je svetom zbog iznimnog doprinosa u izgradnji kršćanstva i izuzetno krjeposnog života. 

Jelenino hodočašće u Jeruzalem 

Pronalazak svetog Križa 326. godine na Kalvariji je svakako najznačajniji događaj u njenom životu. Prema predaji, sv. Jelena je hodočastila u Jeruzalem i rušenjem poganskog hrama Venere, ispod brojnih slojeva nemirne prošlosti, pronašla tri križa slične veličine. Izgled križa poklapao se s njenim vizijama koje je prekrasno ovjekovječio talijanski slikar Paolo Veronese 1570. i 1580. godine.

Paolo Veronese
The Dream of Saint Helena
1570

Od tri križa jedan je prikazao nadnaravne moći i pored njega je bolesna osoba izlječena. O ovim događajima izvješće je pisao tadašnji jeruzalemski biskup Makarije koji je pratio caricu Jelenu u arheološkim istraživanja Svete zemlje. 

Sveti Makarije svjedočio je podizanju bazilike Svetog Groba u Jeruzalemu, bazilike Svetog Rođenja i Navještenja u Betlehemu, kao i brojnih drugih crkvi na svetim mjestima koje je gradio car Konstantin I. Veliki po željama svoje majke Jelene. 

Jelenino hodočašće u Jeruzalem oko 326. godine je ujedno i prvo značajno arheološko istraživanje relikvija Isusa Krista, koje je naložio car Konstantin, želeći pronaći opipljive dokaze Kristovog puta. Pronalazak Svetog Križa dodatno je osnažilo kršćanstvo koje je na smiraju Rimskog Carstva postalo službenom religijom, dok je znak križa postupno zamijenio ili nadopunio dotad poznate simbole kršćana.

Car Konstantin I. Veliki – prvi car kršćanin 

Iako postoje naznake da su rimskim prijestoljem vladali carevi kojima kršćanstvo nimalo nije bilo odbojno, povijest prepoznaje Konstantina I. Velikog, sina naše Jelene, kao prvog krŝćanskog cara. On je iz prve ruke svjedočio žestokim progonima kršćana koji su se intezivirali 303. godine u Dioklecijanovoj prijestolnici Nikomediji, s obzirom da je uživao naklonost samog cara Dioklecijana. 

Događaj koji je zasigurno pokrenuo Konstantinovo preobraćenje je bitka na Mlivijskom mostu 312. godine protiv Maksencija, pretendenta na sveobuhvatni rimski tron. Prema biografskim zapisima, Konstantinu se na nebu ukazao svijetleći kriż u obliku Kristovog monograma, a u snu su mu doŝle riječi

"u ovom znaku ćeš pobijediti" (lat. in "hoc signo vinces", od grčkog "en toutoi nika")

Već idućeg jutra, Konstantin je dao postaviti taj znak na štitove svojih vojnika i u tom znaku i jest pobijedio. 

Sljedeće godine Konstantin I. Veliki ulazi u povijest kao osloboditelj kršćanstva; Milanskim ediktom 313. godine zaustavljen je progon kršćana i štovanje kršćanstva je bilo dozvoljeno u svim dijelovima carstva.

Iako nemamo službenih dokaza o Konstantinovom krštenju, drži se da je do njega došlo u njegovim posljednjim trenutcima na zemlji. Neovisno o tome, on je igrao važnu ulogu u razvoju kršćanstva kao graditelj crkvi i kao domaćin velikih crkvenih susreta pa tako i Prvog Nicejskog sabora 325. godine. 

Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je Konstantin bio pod velikim utjecajem svoje pobožne majke, no ne možemo ignorirati riječi svetog Paulina Nolana koji tvrdi:

"Konstantin, koji je prvak među prvacima kršćanskim zaslužio je to biti ne više po svojoj vjeri već po vjeri svoje majke Jelene"Sveta Jelena Križarica – kršćanska svetica 

Naša Jelena je bila već na putu svetosti značajno prije ceremonijalne krunidbe kojom je postala rimska carica (augusta). Ona je već uživala status krjeposne vjernice sazidane na Božjim vrlinama, unatoč svom skromnom poganskom porijeklu. 

Zato sv. Ambrozije i navodi kako ju je “Isus podigao iz gnoja do kraljevskog prijestolja”

... ideo illam Christus de stercore levavit ad regnum ...

Ona je kršćanska svetica koju štuju i katolička i pravoslavna Crkva, a posebno mjesto zauzima u svim religijama temeljenim na Isusu Kristu. Zaštitnica je obraćenika, razvedenih i problematičnih brakova te arheologa, a njen spomen dan je dan njezine smrti – 18.08. 

Brojne crkve diljem svijeta posvećene su sv. Jeleni Križarici, a u Hrvatskoj je zaštitnica crkvi i župa u Zaboku, Šenkovcu, Vrtlinskoj, Kastvu, Rakovici i Škripu.

Zaključak

Iako svim srcem želim sv. Jelenu Križaricu zvati Bračankom, istina o njoj mi je važnija. Ona je velika žena koja je iz štalice došla do carskog trona, a da pritom nije odustala od kršćanskih vrlina. Ona je plemenita žena vrijedna svakog divljenja, majka cara koji je oslobodio kršćanstvo, svetica vođena čežnjom za Isusom. Doista stoji ono:

"po ženi je neprijatelj pobijedio, po ženi je pobijeđen"

Sveta Jelena Križarica nedvojbeno je božanstvena pastirica.
A njeni prvi pašnjaci vrlo vjerojatno bijahu na Bretanidi. Na našem Braču.

Izvori: 

Kritička rasprava o domovini sv. Jelene carice, Andrija Ciccarelli 1814.Illyricum Sacrum, Daniele FarlatiŠkrip, Brački zbornik br. 25, 2023.Biskup Hezihije – prvi metropolit salonitanske Crkve, znanstveni rad 2013. Jasna Jeličić-Radonić i Ivana Jelić

The post Sveta Jelena Križarica je Bračanka! appeared first on Slaven Vujic.

Carski kamenolom Rasohe – živahna otočka antika

Otok Brač poznat je po svojim vapnenačkim stijenama koje su dio mnogobrojnih monumentalnih svjetskih građevina. Iz tri carska kamenoloma na otoku (Rasohe, Plate i Stražišće) Rimljani su brali kamen za potrebe širenja antičke Salone, ali i za izgradnju drugih dijelova Rimskog Carstva. Opće je poznato da je i Dioklecijanova palača u Splitu pretežno građena bračkim kamenom, koji je dopreman preko antičke luke na području današnje Splitske.

Evo kratke priče o kamenolomu Rasohe, drevnim tehnologijama branja kamena i Herkulesu:

The post Carski kamenolom Rasohe – živahna otočka antika appeared first on Slaven Vujic.