Slaven Vujic's Blog, page 14

Knjiga RIJEČ LJUBAVI: Poglavlje “Mir”

Poglavlje: Mir

„Mir vam ostavljam, mir vam svoj darujem“
(Iv 14,27)

Mir koji Isus daruje je pozivnica u neograničenu Božju ljubav. Jednako je tako i s nama; darujući mir otvaramo drugima vrata kraljevstva nebeskog. No, prije svega važno se pomiriti. Prvenstveno s Bogom, odnosno s onim nečim višim od vlastitog postojanja. Pronaći mir znači sjediniti se s naumom Svevišnjega, odnosno prihvatiti svoje poslanje na Zemlji. Darovati mir drugima znači poželjeti im siguran put prema njihovom spasenju.

Nemiran je svaki čovjek koji se u životu još uvijek traži. Svaki taj koji nije pronašao nit iz zamršenog klupka svog spasenja. Upravo se tim nitima pletu pletiva najfinije ljubavi. Mir je taj koji donosi velika djela s otiskom Božjeg blagoslova. Današnje vrijeme, nažalost, nudi previše stvari koje čovjeku oduzimaju mir. Sveprisutan je poslovni stres, nezadovoljstvo  načinim življenja i izostankom vremena za posvećivanje prijateljima i obitelji. Tako sam i ja živio, radeći za ciljeve koji ne čine čovjeka istinski sretnim i koji mu ne donose mir. Pitamo li se, kako smo došli do toga da smo izgubili mir kojeg nam je u nasljeđe ostavio Krist?

Hebrejska riječ shalom ne označava samo mir, ona je ujedno i pozdrav. Po mom osobnom mišljenju, jedan od zaista najljepših pozdrava. Jednako kako ljudima želimo da im  bude dobar dan, možemo im poželjeti i mir. Da, to je jedna od najčešćih želja koju imam za druge u životu. Želim da pronađu svoj mir, jer znam da će na osnovi toga mira biti puno bolji kao muževi i žene ili prijatelji. „Mir vama“ je ujedno i pozdrav kojeg je Isus često koristio pri susretu sa svojim učenicima. Ako je mir na prvom mjestu želja, onda su sve želje na pravom mjestu.

Kako čovjek utvrđuje mir u svom životu? Je li to onaj osjećaj staloženosti i spokoja duboko u nama?

Ja svoj mir pronalazim u svom sinu Vitu. On je ogledalo mog mira. Njegov autizam bio je vrlo izražen u svojim stereotipijama dok sam kao slab čovjek nosio u sebi veliki nemir. Taj nemir se ocrtavao u njegovim ugrizima, te u nizu stereotipnih ponašanja kojima je bježao iz svijeta koji ga okružuje. Moj nemir potencirao je njegova stanja i njegov se autizam osobito ljutio. Sva ta njegova stanja izazivala su u meni još veći nemir. Bio sam nesretan sa stanjima vlastitog sina i nisam pronalazio nikakve tragove blagoslova u životu kojeg imamo. Životario sam dan za danom, proklinjući zlu kob koja nas je zadesila kroz njegov autizam. Tražio sam rješenja, ali još više sam tražio krivce. Progonitelj svega je bio isključivo moj ego. Ego najbolje raste onda kada se hrani velikim porcijama nečijeg mira. Kada mu damo za pravo da poradi lažnog sjaja oduzme mir u bjesomučnom trku prema sebičnom ispunjenju, postajemo žrtve nemira. Tražeći krivce za sinov autizam i tražeći načine za popravak njega, odnosno njegovu transformaciju u redovno dječje stanje, izgubio sam ono malo preostalog mira u svom životu.

„Složi se s njim (Bogom) i pomiri se, tako će ti biti dobro“
(Job 22, 21)

KNJIGA Riječ ljubavi

*** Uz sve narudžbe. na poklon šaljem predivnu narukvicu s medaljicama Sv. Benedikta

Knjiga “Riječ ljubavi” je duhovno putovanje jednog običnog čovjeka na kojem otkriva temeljne životne vrijednosti u društvu jednog posebnog dječaka. Ne postoji ni početak ni kraj – ova knjiga se čita od bilo kojeg dijela. Postoji samo ljubav u svojim brojnim licima i riječima.

IZ KNJIGE “R…

kn70.00

Shop now

The post Knjiga RIJEČ LJUBAVI: Poglavlje “Mir” appeared first on Slaven Vujic.

Frnjokule na Hvaru

Kažu da je pisanje težak posao. Nije neka plaća, rijetko tko od ovog našeg zanata živi kao normalan čovjek. No, ima pisanje i svojih predivnih blagodati. Za mene osobno je najveća blagodat upoznavanje novih ljudi, a moje knjige i promocije knjiga su sjajan alat za uspostavljanje novih prijateljstava.

Moja posljednja promocija je bila po svemu neobična i taman onako kako to ja volim. Promovirao sam moje posljednje izdanje, malu knjižicu čakavskih priča iz malog mjesta – Frnjokule Šjor Farabuta. Mjesto radnje je bio predivni Stari Grad, gdje smo u “pajizu” pili kavu, prepričavali anegdote i uživali trenutke nekih novih prijateljstava. Za pisca nema ništa bolje od neposrednog kontakta s publikom, pri čemu možeš osjetiti vibru svojih napisanih riječi. Uvijek će mi biti fascinantno kako nešto što nije postojalo prije godinu dana, sad povezuje ljude nekim posve bajkovitim nitima. Moj prvi iskorak u čakavsku satiru je potpuno razbudio moju spisateljsku karijeru, a ujedno mi dao i motivaciju koja kod nas pisaca, a naročito satiričara, nije neiscrpan bunar.

No, nisam na Hvaru revitalizirao svoju karijeru. Na Hvaru sam se osjećao kao čovjek, otac, pisac i rado viđen prijatelj. To je najveće blago moje posljednje knjige. Nekim čudom sam uspio nasmijati ljude i naseliti se u njihovim srcima kroz književni lik Šjor Farabuta, koji im nudi svakodnevnu dozu dalmatinskog humora u prepoznatljivom dijalektu. Kad dođem među ljude, ja sam za njih Šjor Farabut, književni lik koji je nastao prošlo ljeto dok sam ležao na kauču i slušao još jednu bukvicu od moje mame. Prigovarala mi je da mi je vrijeme da nađem ženu i od tog banalnog dijaloga razvila se čitava jedna literarna priča. Da, može se reći da sam baš trebao Šjor Farabuta kako bi ponovno bio nasmijan među nepoznatim ljudima.

Moju hvarsku pustolovinu sam zabilježio na Šjor Farabutu svojstvenoj čakavici, a ovdje ću ponoviti nešto što sam rekao mojim divnim Hvaranima. Napravili su za mene puno više nego što znaju jer sam iz Starog Grada otišao kao ispunjen čovjek, bogat novim prijateljstvima i s punom torbom predivnih riječi i želja.

Vratiti ću se Starome Gradu puno puta u životu jer je bio stepenica s kojom sam zakoračio u novu fazu spisateljske karijere gdje će satirična čakavica svakako igrati važnu ulogu.

The post Frnjokule na Hvaru appeared first on Slaven Vujic.

Grmljavina duše ALBUM SRETNIH SLIČICA

Smatram se vjernikom. Imam takvu obiteljsku tradiciju, doživio sam dovoljno Božjeg prisustva, napisao sam duhovnu knjigu, nešto duhovne poezije, slikovnice za djecu. Nadahnutim božanskim sam i krenuo nešto mijenjati, pomoći djeci.

Bog nikada nije pitanje.

Međutim, ja sam i biće razuma. Za suživot svih nas zajedno, ne može pomoći nijedna određena knjiga o Bogu, prirodi ili baš ničemu. Tu knjigu pišemo mi sami, a sve što čitamo usput su vodiči.

Kažu teško će vjernik s ateistom živjeti. Kako diskriminatorno! Teško će vjernik i sa vjernikom živjeti. I ateist s ateistom. Taj priručnik “čovjek na čovjeka” je stvar pletenja trenutaka. Jesi li u trenutku bio dobar prijatelj? Jesi li volio iskreno, bez zadrške? Jesi li cijenio sebe, a bio nesebičan kad je potrebno? Svi ti trenutci grade čovjeka, a samo izgrađen čovjek može biti tolerantan i otvoren putnik kroz život. Ako je takav, nikome neće smetati knjiga koju čita u nedjeljnje jutro.

Može li vjera sve objasniti? Ne može. Vjeruješ u nešto što otkrivaš cijeli svoj život. Bilo bi iznimno nerazumno i smiješno nametati drugima nešto što i sam teško objašnjavaš. Vjera je vrlo osobna stvar, a evangelizacija se provodi djelom. Riječ je kao list na grani; otkinut će ga slučajan prolaznik ili zaigran vjetar, i ples po blatu mu je suđen. Djela pričaju knjigu o nama, knjigu dostojna života. Dobar čovjek ulazi u mnoga srca. Za mene vjernika, što li je on nego Krist? Za nekog drugog on će biti samo dobar čovjek, ali misao o njemu zapravo je identična. Zaokupio je i mene kršćanina i nekog drugog. Za nekog drugoj taj isti čovjek neće biti dobar. Nesavršeni smo, nismo automati za dobra djela i sreću. Sporiti ćemo se oko svakog čovjeka, jer o svakome se može reći i dobro i loše. Sporiti ćemo se u vječnost… samo da dokažemo svoje pravo. A možda je bilo koje pravo tako beznačajno, a nepravo tako savršeno?

Znanje o ljudima nam neće pomoći u otkrivanju sebe. Prepoznati dobro u svijetu je univerzalno fantastična religija. Potražiti to dobro u sebi je divan pokušaj dobrog življenja. Sve to vodi trenutcima u kojima će se dobro ispreplesti s dobrim i živjeti će vječan trenutak.

Reći će neki – pa nije ovaj baš pravi vjernik. Nek i ne budem. Nisam automat za vjeru, nisam recitator. Ako me to odvede u pakao, nije moje ni bilo da pripadam vjeri.

Život ne vidim kao ozbiljnu svetu knjigu. Vidim ga kao album sa samoljepljivim sličicama. Što ih više imamo, veća je želja prikupiti one koje nedostaju. Kad ih prikupimo, priča je potpuna… do prvog sljedećeg albuma.

The post Grmljavina duše ALBUM SRETNIH SLIČICA appeared first on Slaven Vujic.

Pjesma SVE JE PROŠLO

Sve prolazi i odlazi
stihijski bez voznog reda
zgrbljeni su putokazi
staze mlijeka i meda
Sve prestaje i nestaje
u budućnosti sanjivoj
da vječno truli i traje
u duši vazda ranjivoj
A kako da prođeš
bez da ne porušiš
san u koji dođeš
Kako da nestaneš
kad si mio stanar
tu gdje još stanuješ

(zbirka Sve i(li) ništa)

The post Pjesma SVE JE PROŠLO appeared first on Slaven Vujic.

Ona odlazi

“Volio sam noći. Ta tamna plahta često bude jedino ispod čega se možeš zavući da bi bio ništa. Ili nekome sve. Ako bi noć bila punih pluća, disala bi kroz milijarde zvijezda. Kad bi noć bila svilenkasto paprena kašljala bi poput strastvenog pušača, a do nas bi stigla tek pokoja kap. I to bi bilo zapravo ništa. A ponekad tako sve.

Mrzio sam noći. Sve one potmule tugaljke u kojima se gušio nekakav trijumfalni podvig nad ništavilom. Ima nečeg bolesno uzvišenog u porazima, valjda bljesak nekog umirućeg sna. Zapravo sve bi to bilo jedno veliko ništa, da nema tog krika izgubljene budućnosti. Prkosno bi parao noćnu zavjesu poput jeftinog platna. Međutim, iza te zavjese samo bijaše još veća tama, a na usnama hladna oštrica nazubljene noćne jeze.

Probudio bi se. Noć bi već pobjegla natrag u školjke. Udahnuo bi. Usne bi mi opekao poljubac mladog sunca. Zatvorio bi oči. Osjećao bih plamteće usne onako kako bi ih Ona užarila u noćima u kojima je ništa postajalo sve. Ne želim otvoriti oči. Daj sunce, zagrizi još jednom. Klizi mi po obrazima kao divlji vosak. Nemoj stati. Vruće je. Peče. Gori.

Miriše gorča kava. Cvrčci su već dobro opijeni suncem, na žestici su već od jutra.
Žicama od snenih grana odzvanja nametljivo piskutav dijalekt kosa u punoj snazi, koji isporučuje prvu jutarnju poštu stanovnicima svijeta. Poput prehlađene trube čuje se pozdrav odlazećeg trajekta. Ona odlazi.”

(zbirka Sve i(li) ništa)

The post Ona odlazi appeared first on Slaven Vujic.

Pjesma KAD SMO JEDNO

Kad smo skupa

Ja sam baš svoj

Ti baš svoja

Božanstven spoj

Kad smo vjetar

Ti me njišeš

Ja s tobom

Nebo dišem

Kad smo samo mi

samozatajni

tajno skriveni

mi smo onda raj

zavodljiv beskraj

početak i kraj

Kad smo baš jedno

nećudoredno

vječno vrijedno

mi smo onda strast

urnebesna čast

uzavrela slast

(Zbirka “Sve i(li) ništa”)

The post Pjesma KAD SMO JEDNO appeared first on Slaven Vujic.

Pjesma TRČI ŽIVOT U NEBO

Odoše ratnici
iz tužnih domova
ostadoše patnici
munja i gromova

Nestade mladosti
pod paljbom paklenom
nestade radosti
u oku staklenom

Uzdignuta nosa
koračaju lude
kolone ponosa

Slavit sad bi treb’o
radostan što život
potrči u nebo?

The post Pjesma TRČI ŽIVOT U NEBO appeared first on Slaven Vujic.

Pjesma TEBI

I pjesma će biti glupa
jer glupo je što te ljubim
leptirićima moga trupa
glavu i sebe izgubim

Šta ću kad si slatka drača
što gmiže ranjivom petom
dužinom cvilećih hlača
razdireš me pred svijetom

Oči su ti žeravice
dok mi dušu obuzimaš
kandžama ptice pjevice

Žedno hihotav ti je dah
što me doziva na grijeh
i tjera svaki smion strah

The post Pjesma TEBI appeared first on Slaven Vujic.

PJESMA Hodala je bosa po pruzi

U mom selu ima jedna pruga
nad kojom se poslije kiše
razvuče čista, sjajna duga
i mokrim željama pruge diše

Na prugu dođemo s pitanjem
ponad mudro skupljenih obrva
da život ne zovemo skitanjem
i plesom stolnjaka punog mrva

A Ona dođe pred stidljiv mrak
posijati tajne nove težnje
tamo pred neki sipljivi vlak
na putu do minule čežnje

Došla je i ove večeri
netom nakon usnula sunca
bila sve što sja i treperi
dok o želji pjeva i bunca

I do je tako silno volim
hodala je bosa po pruzi
tabanima smiono golim
po nečijoj kipućoj tuzi

The post PJESMA Hodala je bosa po pruzi appeared first on Slaven Vujic.

PORTRETI Ribar

“Pogled je usidrio negdje u dubinu. Kao da gleda nekog svog, možda dio sebe. Kao da može vidjeti što upravo sada rade stanovnici tog velikog plavetnila. Udiše zrak sporo i duboko kao da uživa u slanoći pluća i izdiše valove sjećanja. Da, u valovitim brazdama je ostalo toliko toga zapisanog. Umjesto jutarnjih novina, on čita more. To je vremešan pogled pun jutarnje bistroće i zauzdanih tramuntana; pogled u kojem se pjenuša borba s valovima, borba s vremenom. Osim tog pogleda ispod skupljenih obrva i naboranog čela, sve je posve mirno, kao da je baš sada na čeki. Kao da će svakog trenutka osloboditi ribara iz tamnice običnog čovjeka. Ne, odustao je ovog puta. U krajičku usana pojavio se neznatan osmijeh; kao da je vidio poznato lice. Bilo je to nešto daleko na moru, zapisano u brazdama koje govore samo ljudima od mora. Nama ostaje da čitamo iz brazda koje su bure i valovi vremena ostavile na licu čovjeka od mora. Iščitao bi iz toga težak život da sam licemjer, no doista ne mogu reći što je život na pučini. On se zapisuje u knjizi mora, u kojoj valovi okreću stranice. Uvijek kad isplove ti ljudi od mora, postaju najfiniji pisci. Svaka brazda je novi put i novi redak. Novi, jedinstven, neponovljiv. I nijedan nakon njega neće biti poput njega. I nitko od njih neće ići istim putem. Riječi u knjigama će se uvijek ponavljati, ali brazde zapisane u moru se ne mogu ponoviti. One su put za jednoga, put odlaska, put povratka, put poraza, put nade. Sve to, i još puno toga više, čita ovaj ribar. A ja, poput znatiželjna djeteta, čitam njega. Čitao sam mnoge rukopise na raznim jezicima, ali ovaj morski rukopis je za mene pretežak. A on se smije opet.
Valovi su okrenuli neke nove stranice.

The post PORTRETI Ribar appeared first on Slaven Vujic.