Slaven Vujic's Blog, page 11

RECENZIJA “Plivač” Ivice Prtenjače

Ivica Prtenjača misli ozbiljno. Ne može se reći da je poeziju zamijenio pisanjem slojevitih romana jer poetski izričaj je jednostavno dio genetskog zapisa. No, svakako možemo reći da je Ivica Prtenjača vrlo ozbiljan suvremeni književnik čija djela ne podsjećaju na nešto već prije pročitano u nekoj drugoj maštovitoj formi. Njegov roman “Brdo” 2014. godine je bio svojevrstan zaokret u stvaralaštvu – točnije rečeno hvatanje punog zamaha u stvaranju svijeta baziranog na slatko-kiseloj emocionalnosti glavnih junaka. Taj stvarateljski zalet odlično nastavlja “Plivač” s kojim sam zaplivao ovog vikenda u rane devedesete, ususret plimi rata koji će nesumnjivo promijeniti naše živote.

Andrej Šetka je slika i prilika mladog, neprimjetnog čovjeka kakvog srećete svakog dana u dućanu dok kupuje kruh i paštetu. Utopljen u sivilo grada ili dvorišno plavetnilo neimenovanog otočića, Andrej se više osjeća mrtvom prirodom negoli živim mladićem pogonjenim razbuktanim laktarenjem u borbi za bolje životne pozicije i veću naklonost društva. On ulaže maksimalni trud u neprimjetno preživljavanje razlažući ljude i događaje iz svoje okoline na elementarne čestice, svodeći ih na primitivne nazivnike koji samo ponekad imaju nešto zajedničko. Iz zanosne emocionalne letargije izbacuje ga ideja o mobilizaciji, odnosno poziv za mobilizaciju koji u njemu rasprostire crni emocionalni veo na pitanja općeg bitka i svrhovitosti življenja. Bezbrižno ljeto ’91 pretvara se u unutarnji Bljesak i Oluju; sve stanice njegovog tijela zatitraju rastućim strahom na fijukanju nadirućeg ratnog vihora. Čak i njegovo ime koje poznanik izgovori u znak pozdrava u lokalnom dućanu, u njegovoj glavi zafijuče poput neprijateljskog pozdrava. Cijeli svijet Andreja Šetke u danima do mobilizacije postaje izložba fotografija; izmjenjuju se slike ratnih stradavanja i žrtava sa slikama njegovog života koji je zloguki ratni huškač dobro protresao u kipućem loncu krvave gozbe devedesetih.

Pašteta i topao kruh nisu jedino što tijekom odbrojavanja Andrej rado osjeća na usnama. Njegove receptore osvaja razigrana Anna iz lokalnog kampa, što dodatno pojačava njegov otpor prema besmislu ratovanja i želju zaobilaženja vlastite uloge u istome. Dok uživa u njenoj kosi na svom licu, vrat mu stežu slike ratnih užasa i nepostojeće ogrlice s ljudskim ušima na kojima je bespomoćno vidio i vlastite. Zavaljen u ljubav odbrojavao je dane do svoje smrti jer u pozivu za mobilizaciju nije vidio ništa osim smrtne presude, čiji glasnici su svakim danom postajali prisutniji u svijetu koji ga okružuje.

Kroz roman često uživamo u unutarnjim monolozima bogatog poetskog izričaja koji koketiraju sa slojevitošću jednog Raskoljnikova, čime Prtenjača održava roman stabilnim i zanimljivim unatoč izostanku neke kapitalnije dramaturške kralježnice. U tim diskusijama s vlastitim strahom, glavni junak njegovog romana prostodušno raščlanjuje rat jednako kao i ostale međuljudske odnose iz svoje okoline. Andrej Šetka progovara o onome o čemu razmišlja svako razumsko biće lišeno boja, zastavica i fanfara. Progovara o strahu od smrti, o tvorevinama raznih ideologa čiji crveni tepih je satkan od prolivene krvi mladića poput njega. “Plivač” je hrabar antiratni roman koji slavi slobodu čovjeka značajno više od slobode neke ćudljive državne tvorevine.

Na kraju, svi smo mi plivači i orači velikog plavetnila u čijim brazdama je groblje osobnih strahova i životnih izazova, koji se ponekad ljudima s obale čine spomenicima vrijednim divljenja i putokazima za brčkanje prema nekoj novoj nadi.

Ovaj roman je ujedno i finalist književne nagrade Fric u organizacija tjednika Express, a preporučam vam da pogledate samog autora kako čita ulomak iz svoje knjige.

“Plivač” vas čeka da zaplivate zajedno u nakladi VBZ-a, s kojima nemam poslovnu suradnju, kao ni s autorom. Običan sam čitatelj knjige koju sam kupio neprimjetno kao Andrej Šetka, a ovo pišem zadovoljan slanim okusom istine i gorljive želje za mirom koji su me ispunili tijekom plivanja kroz retke.

The post RECENZIJA “Plivač” Ivice Prtenjače appeared first on Slaven Vujic.

ANGELO JURKAS: Napaljeni anđeo juri kasom

Sorry ekipa, ali naslov je pomalo clickbait, no samo djelomično. Angelo Jurkas je svakako napaljen i to na dobru glazbu i pokretnu sliku. Hiperproduktivac, pukovnik crvića u dupetu. Piše kolumne, romane, pjesme, scenarije. Stvara filmove i na različite načine daje doprinos suvremenom hrvatskom stvaralaštvu. Uz sve to, Angelo je gay. Narkoman. Bradati četnik. Krunicom vezuje cipele i puca si u glavu za domovinu s Titom. Sve što mu okačite u želji da bude vaša budala i klaun, neuspjeli pobačaj društva koje vječno rađa ideje o drugima, on će reći da je sve to i još puta sto – a onda će vas karikaturirati riječima u svojim prepoznatljivim lucidnim objavama na društvenim mrežama. Kako sam željan publiciteta i osvajanja Angelove izvanredne publike, dao sam sve od sebe u ovom uvodu da me nabije na napaljeni kolac.

Novinar, glazbeni kritičar, publicist, filmaš, pjesnik, jebivjetar. Daj neki tagline ispod svog imena, što si i tko si?
Predsjednica Republike Hrvatske 2025. kad promijenim spol i preuzmem tron od ovog nesposobnog svadljivog plavookog. 

Imaš jednu kreativnu žicu koju dijeliš s mojim najdražim Slavoncem – tatom Stevom. Kakvih si gena kamenih? 
Podravac i Riječanin. 50/50%. Rođen faktički u Kc, odrastao u Rijeci i Gruntovcu, kako su starci dobili posao. Tako da je Rijeka dom a kaj se prošvercao u ostatku života. Tu na gruntu pored rijeke Drave. 

Piše da si neki filmski redatelj … gledao sam puno filmova, a tvojih nema na Netflixu? Di si kud si s filmovima – što je stvoreno, što je u pripremi?   
Piše i da je Tito bio zločinac pa su pola pola oko toga. Piše i da je Hitler bio pismen, a znao se metrosexualac samo potpisat. Piše i da je General ratna drama a kad tamo komedija par exellance. Nema ni na HTV-u jer je u pregovorima već par godina ;). Četiri završena i distribuirana, 2 u postprodukciji, 1 na snimanju, do 2030. desetak u pripremi. Proces distribucije filmova i prodaja ne samo Netflixu sve je samonelagan pogotovo kad nisi režimski igrač i nemaš klanove ili uspješne producente iza sebe nego je indie đir. Kopanje traje. Ali tko kopa i iskopa. 

Koji su najveći izazovi za filmaša u Hrvatskoj pored onog najočitijeg – financija?  Lova. Lova. Lova. Lova. Prva 4 mjesta. Onda na petom. profesionalci, odgovorni suradnici i ljudi kojima film JEST strast i način života, a ne samo shortcut do kakve takve zarade ili model za pronošenje i ispitivanje čime se stvarno (ne) žele baviti. Ili kurčenja oko prepradavnja terminologije arta i ne znanja razlikovanja od farta. Šesto. Instritucije i nerežimski profesionalci.  

Daj nam pet najjačih filmskih scena ikad, po tvom ukusu.
Ups. Iz glave ću. Sutra će ih bit 5 drugih, ali danas nek je ovo.
1. Kraj Fight Cluba
2. Kraj Sedam (isto Fincher)
3. Svaka dijaloška u Pulp Fictionu
4. Julia Roberts govori što govori onom trepetljikavom Hugh Grantu u biblioteci u Nothing Hillu.
5. Ko to tamo peva (Miško vozi zatvorenih očiju)

Glazba je velik dio tvog života. Napisao si i nekoliko knjiga koje su rasprodane, a koliko mi je poznato i nesuđeni si službeni biograf 2 Cellosa? Jesam li spavao na satu, da čujem? 
Napisao 10 solo knjiga. Prve tri rasprodane. Službeni biograf 2 Cellosa (izdanje 2013.). Za 2021. u pripremi 7 ili 8 novih naslova. Puno se pisalo u izolaciji (2 romana, 5 publicistike, 2 zbirke pjesama, …)

Glazba u Hrvatskoj danas i prije 20 godina. Povuci paralelu u smislu kvalitete i iskoraka?
Svaka godina ista. Uvijek iznimno zanimljivih novih imena, uvijek gomila hiperproduciranog sterilnog estradnog smeća, samo se godine na kalendaru mijenjaju. 

Top 5 pjesama koje možeš slušat sad i uvijek.
Sitting On The Dock Of The Bay – Otis Redding
Greatest – Cat Power
Bulls On Parade – RATM
Grounds – Idles
Sure Shot – Beastie Boys
Destroy Before Reading  – Jesus Lizard

U svojim dovitljivim Fb statusima često se dodiruješ – konkretnije ramenom u prolazu – sa Jacquesom Houdekom. Kako bi on izgledao u South Parku – daj mu ime i mjesto u škvadri.
Ne ne, tog lika ne poznam. Poznajem Žaka Hudexa. On je izmišljeni lik. Slavuj. On je u South Parku. I ne postoji. Da postoji bio bi tužan :). 

Što je ljubav? (najkraća definicija moguća)
Usvajanje partnerovih/partneričinih mana kao kvaliteta i iskreno uživanje u njima. U prijevodu: strast meets tolerancija/komporomis meets respect meets sex meets lojalnost. 

U tvom pjesništvu, koje je najveći razlog ovog razgovora, najprisutnije su čežnja, zanos, odnos dvoje ljudi. Gdje pronalaziš inspiraciju, kako slažeš te slike?
Nemam odnos prema tome. Pišem. Ne zovem to poezijom. Drugi to čine. Meni je poezija dosadna. Piskaranja ljudi koji nemaju život pa prodaju tu neke pjesničke pizdarije ah jako su lirski. Ljudi koji vole to što i kako pišem govore da je čežnja, kad analiziraju kažu da je životno i strastveno, da je puno bola i zajebancije i nekog uličnog pristupa. Nemam pojma. Pišem kad mi se piše što mi se piše. Tema je bazno ljubav i odnosi Žene i Muškarca, Žene i Žene ili Muškarca i Muškarca, sve kombe koje pokreću ili zaustavljaju svijet. 

NE BIH MIJENJAO NITI JEDAN JEDINI TREN
Angelo Jurkas

znaš,
i kad smo se najviše svađali,
volio sam te preko bola.
ni zeru manje.
svu tvoju ljutnju i sav tvoj bijes.
ne pitaj kako, ni sam ne razumijem.
ni odakle dvoje koji se toliko vole
imaju pravo dići ton, a kamoli jedan jedini krivi pogled
i durenje.
i dao bih život za te.
doslovno, jebeš metafore.
i nikad te nisam zato volio ni zeru manje
ako si čula da ne vjerujem u svađe i da su jeftino sranje.
nisam rekao da si jeftina, ljubavi
jeftino je bilo dati da nas nestane.
čuo bih svaki put kad plačeš
i požderao jezik za svaku krivu riječ
jebeš riječi, one su gong nikada ništa u stvari ne znače.
svi nešto govore svi svi svi nešto vole aj u kurac buka je.
bio bih sklonište pa neka te zagrlim jebemu mater.
nismo bezgriješni, to nikako ne.
i vratio bih vrijeme.
okrenuo naglavačke istresao sav taj susjedni nakaradni svijet.
i sve bih otpočetka
samo reci kad i gdje gdje gdje…
ali ako se ikad opet sretnemo
neću te lagati neće bit svejedno, ne ni najmanje.
pustit nek protrnem i neka sječe po pola trupa tako je kako je.
i sjetit ću se samo najljepšeg.
ali okrenut ću glavu na drugu stranu neću dvojiti ni tren.
i nikada više vratiti pogled.
ne bi bilo fer.
file under cijena ljubavi hvala na pitanju jebi ga,
ali nikad nas na sniženje.
znaš,
i kad smo se najviše svađali,
i najmanje nadali,
otplakali svu našu djecu
kojoj nismo davali imena niti im čuli smijeh
neka nam tuge, neka patetike
ali dao bih život za te.
doslovno, jebeš metafore.
i nikada ne bih mijenjao niti jedan jedini tren.

Kad ne bi bio tvoj vjerni Fb fan, vjerojatno bi zaključio da je u fokusu tvog stvaralaštva noir sadržaj ispunjen antijunacima i oponentima bilo kakvih struktura. No, kako čitam tvoje pjsme i gledam tvoje radove, zaključujem da je gotovo uvijek ljubav pokretač svih tih pokretnih slika i misli?
Apsolutno. Ljubav je centar svega. I lova. Kojom kupiš ljubav ;).  

Gdje si bio ’91?
Na planetu zemlja selu Hrvatska, musavac na nekom koncertu čačkao jaja i čekao da jave da neće bit rata.

Čistokrvni si alternativac u mojim očima – što je alternativa danas u hrvatskoj pop kulturi onako u globalu?
Tvoje oči tvoj sud. Ja u sebi ne vidim apsolutno ništa alternativno. Dapače, prezirem alternativu na način kako se danas gleda i deklinira u RH. Alternativac u RH bi fol trebao biti opozicionar nečemu. Kod nas ne postoji ni građanska ni društvena ni politička ni kulturnjačka ni samo politička pozicija, a da bi se određivao suprotno njima trebali bi me jebeno preplatit a te love nemaju. Zasad ;). U nas je mainstream aletrantiva jednako kao što je alternativa mainstream – u svim jebenim segmentima života. In general, ja sam susjed. Samo to. u 2025. susjeda ;).  

Po tvojim statusima lako je zaključiti da si buntovnik  suprostavljen bilo kakvoj strukturi koja stavlja običnog čovjeka u uhodani sustav pravila i vjerovanja. Kakvo društvo bi po tebi bilo najbolje za življenje?
Ovo prvo je vjerojatno neki genetski problem jer od osnovne škole imam problema s autoritetima i “autoritetima”. Ono, nemoj mi ulazit sa spikom jel ti znaš ko sam ja. Tim trenom si mi crno pod noktom. Dođi sa spikom bok buraz kaj ima jesi ok jesi dobro. Onda se zagrlimo i super smo do kraja života. Simple as that.  A ovo drugo. To su davno puno pametniji prije mene pečatili. Balkanskom genu i po povijesnim značajkama ovog intolerantnog i nesposobnog društva za ikakav demokratično liberalni princip ili društveni oblik vladanja, najviše odgovara prosvijećeni apsolutizam – tek tada su narodi ovih plemena ostvarivali rezultate i prosprerirali. Dakle, neki humani diktator koji neće bit čizma na vratu nego će dat da dišu i povremeno im pokazivat pišu.  

Vjeruješ li u Boga?
Naravno, samo moj Bog izgleda kao Charlize Theron i daleko manje sere i ne ispunjava molitve pastve nego ovog za kojim sisa 78% planeta. Crkva, kajeto?  

Angelo piše …
…
izašla sam da se sklonim
gadi mi se i peglanje i pospremanje i tv i internet i sve više.
prosinac je čudovište.
ždere ljude.
stala sam na kišu.
i pričala sama sa sobom.
dobro ženo koj ti je bog kurac i sve i ništa više.
i pričala sam sve tiše i tiše.
izašla sam da se sklonim
da potražim utočište.
gadi mi se biti u redu primjerena dobra tvoja i na dohvat ruke.
zato se mičem.
pusti me.
daj da me prođe bit će sve ok.
rat je unutra mojih grdih i dobih pola se bore ne mogu ti objasniti.
jedino što razumijem sad i trebam je kapanje kiše.
po licu.
kap po kap.
i nek dišem.
i ništa jebeno više.
a tebe volim najviše na svijetu.
jer razumiješ.
i jer si moje čistilište.
i jer ćeš bit tu kad se vratim.
mokra do kože.
i reći ćeš volim te.

Koji su tvoji omiljeni pjesnici čije zbirke krase tvoje police?
Moji omiljeni nemaju zbirke, imaju albume. Ne čitam pjesnike dosadni su mi. Joe Talbot (Idles), David Yow (Jesus Lizard), Zack De La Rocha (RATM), Nick Cave, Leonard Cohen, Bob Dylan. Pjesnikinje: Lou Doillon, Irena Žilić, Mary May. Ima ih još ali izvuci me fuck it sad ih ne mogu sazvat, čim stisnem send sjetit ću se. 

U pripremi imaš zbirku poezije. Prema tvojim objavama, bit će riječi o prozi u poeziji? Je li ta forma nešto u čemu se pronalaziš, ili kao većina pjesnika jednostavno eksperimentiraš i puštat mašti na volju?
Tu se vraćamo na ono prije, ne etiketiram se, ne razmišljam o sebi i svom radu ni sekunde u životu, ne zovem se pjesnikom do trena kad od pjesništva neće bit moguće živjet s 1000 E netto mjesečno u nas. Znači cca 2785.-e. Tad ću bit čir u dupetu robota poete koji će govorit beeep beeep a publika će pljeskat.  Dotad uporabna snaga ili vrijednost pjesme ne postoji. Isprika onima koji su plakali ili bili ganutima i znače im riječi koje katkad u stihu i rimi i tim nekim proznim formama ispišem. 

Opiši nam jedan svoj kreativni dan kad si potpuno posvećen pisanju. Jedeš li Smoki, ispijaš li litarske kave, slušaš li Mozarta ili Acu Lukasa?
04:00 ili 05:00 buđenje i pisanje
07:00 ili 08:00 trening, trčanje – 10 km i vježbe snage 
10:00 – 14:00 – pisanje opet
14:00 – 15:00 – klopa pauza kontakti
15:00 – 19:00 – pisanje
19:00 – 21:00 – trening, sparing, košarka, tehnike22:00 – film, nešto, spavanje

Zove te Charlize Theron na dejt. Kako se oblačiš, što joj nosiš, s kojom rečenicom stižeš na njen prag?
Već se desilo. Susret. Ne date. Rečenica je bila: “Wow, but you have already heard it before a million and possibly two times…”. Obučen, japanke, i klasika za ljeto ništa, mjesto događanja, Hvar, 25. kolovoz 2019. Nosiš osmijeh. Dobio natrag. Bilo dosta. Slijedi poslovni dio…na tom dijelu se radi. Ima još kopanja. Fuck 2 much.   

NE BIH MIJENJALA NITI JEDAN JEDINI TREN
Angelo Jurkas

znaš,
čak i kad smo se najviše svađali, dala bih život za tebe
nikad te nisam zato voljela manje
to je ono što taj vaš retardirani muški mozak ne razumije
ako se derem na tebe to je zato jer se derem na te
a ne zato jer te ne volim…
i sljedeći puta kada te nova ja zagrli i kaže volim te
bez da ti je ikad jebala mater,
vjeruj mi laže.
i sjebat će te licemjerna pičketina prije ili poslije
i slomit će ti srce
i otići će s nekim kog će opet zvat ljubavi isto kao i tebe.
a ti ćeš se pitati gdje si pogriješio
i sjetit ćeš se svaki put kad sam ti jebala mater
jer si naprosto bio glup i bio si muško
i trebao si nekog tko će ti reći u facu
sve ono što licemjerne pičketine ne govore
a to je da ti jebem mater svaki put kad zaslužuješ
ponekad i kad ne
ali fuck it stari moj i to je dio igre…
nismo bezgriješni, to nikako ne.
ali sam te voljela i dala bih život za te.
i ako se ikad opet sretnemo namjerno ili slučajno neću te lagati
neće mi bit svejedno.
i sjetit ću se samo najljepšeg.
i bit ću slaba pri koljenima i progutat ću teško
možda okrenem glavu na drugu stranu,
možda se prisilim ne vratiti pogled.
znaš,
i kad smo se najviše svađali
zvala sam te ljubavi i bio si moj čovjek.
i dala bih život za te.
i ne bih mijenjala niti jedan jedini tren.

Očekuješ li općeniti procvat stvaralaštva okovanog lockdownom ili misliš da ćemo se načekati dobrih starih druženja na promocijama i koncertima?
Apsolutno nepredvidivo. Očekujem nove dokaze koliko su si ljudi vučja družina, sebičnosti i slične divote. Krizne situacije su uvijek fino isfiltrirale i taj dio kreativnog pa najizdržljiviji ili najiskreniji opstaju. Sezonci nađu opravdanja za kukanja, nerad, patnju, čemer, smrt i jad ;). I naravno predivnih ljudi i novih i starih onih s kojima smo do kraja života na pas mater ali se volimo bez pardona i figa i damo krv jedno za drugo. Koncerti mi uopće ne fale, dapače, super pauza. 

Imaš velike planove za 2021. godinu – ajmo se pretvarati da korona neće pokvariti te planove? Što spremaš? 
Dva dugometražna igrana filma, dva dugometražna dokumentarna filma, cca 5 knjiga, ponešto glazbe… i još par projekata samo oni fakat ovise o razvoju događaja.

Hoćeš li me zvati na promociju knjige i napraviti selfie samnom uz capture – nabijem vas sve na kiflu, Slaven je kralj?
Vrlo vjerojatno, samo neće bit klasičnih promocija, to je najdosadnije na svijetu. Promocije knjiga, gore nego gledanje TV reality showova ne znaš koje je zamornije i dosadnije.  

Oduševljava me tvoj odnos prema djeci. Djeca vrlo lako prepoznaju u tebi prijatelja. Koja je tvoja tajna i kako replicirati taj odnos na svijet odraslih?
Djeca su zadnja linija obrane. Odraslih ih mahom i uglavnom ne doživljavaju kao osobe. I tu griješe pri prvom koraku. Djeca su veći karakteri i face nego 90% odraslih koje sam upoznao. Znači, samo smo na istom nivou, tj nema “spuštanja” na dječji nivo, oni su daleko na višim nivoima od odrasle bagre. Samo ih slušaš i gledaš u oči. Tamo je sva mudrost svijeta. I zabava. Odrasli su prekontaminirani onog trena kad maknu djecu iz sebe i pristanu odrasti. Tu je zamka. 

Hvala ti na razgovoru i želim ti svako dobro u daljnjem radu. Što bi poručio za kraj milijunima čitatelja ovog bloga (ako ne i milijardama)?
Hvala također na željama. Nikad ne poslušajte ikog tko vam ikad išta ima potrebe poručivat, sve je rekao Freud davno – jebite se, volite se, ne činite drugima zlo, brinite svoje brige i bit ćete sretni u životu. Ako nećete, fuck you off. Široko polje, ima mjesta za sve nas. 

Okuražio sam se i zaronio u jednu Angelovu pjesmu

KRATKA PRIČA: Bili smo … ehm.

Volio sam noći. Ta tamna plahta često bude jedino ispod čega se možeš zavući da bi bio ništa. Ili nekome sve. Ako bi noć bila punih pluća, disala bi kroz milijarde zvijezda. Kad bi noć bila svilenkasto paprena kašljala bi poput strastvenog pušača, a do nas bi stigla tek pokoja kap. I to bi bilo zapravo ništa. A ponekad tako sve.

Mrzio sam noći. Sve one potmule tugaljke u kojima se gušio nekakav trijumfalni podvig nad ništavilom. Ima nečeg bolesno uzvišenog u porazima, valjda bljesak nekog umirućeg sna. Zapravo sve bi to bilo jedno veliko ništa, da nema tog krika izgubljene budućnosti. Prkosno bi parao noćnu zavjesu poput jeftinog platna. Međutim, iza te zavjese samo bijaše još veća tama, a na usnama hladna oštrica nazubljene noćne jeze.

Probudio bi se. Noć bi već pobjegla natrag u školjke. Udahnuo bi. Usne bi mi opekao poljubac mladog sunca. Zatvorio bi oči. Osjećao bih plamteće usne onako kako bi ih Ona užarila u noćima u kojima je ništa postajalo sve. Ne želim otvoriti oči. Daj sunce, zagrizi još jednom. Klizi mi po obrazima kao divlji vosak. Nemoj stati. Vruće je. Peče. Gori.

Miriše gorča kava. Cvrčci su već dobro opijeni suncem, na žestici su već od jutra.
Žicama od snenih grana odzvanja nametljivo piskutav dijalekt kosa u punoj snazi, koji isporučuje prvu jutarnju poštu stanovnicima svijeta. Poput prehlađene trube čuje se pozdrav odlazećeg trajekta. Ona odlazi.

***

Dvadeset i sedam godina ranije sjedili smo u parku negdje na vrhu istarskog uha. Iskrali smo se u noć zveckavih dukata na nebu – noć koja bi bila nesumnjivo bajna da joj bajkovitost nisu otele njene oči. Tada smo još bili djeca na posljednjoj stanici osnovne škole. Pobjegao sam razredniku koji je stražario u hodniku, prenjao se gromobranom na prvi kat da bi je istim putem izveo u park prepun smeća. To smo tek vidjeli ujutro jer dok smo se gledali ništa drugo nije postojalo.

To su bile najplavije oči na svijetu. U njima su jata dupina pozdravljala sve oko sebe, zauvijek mijenjajući stanične strukture. I meni se dogodila ta promjena, taj silan ples leptira u trbuhu koji me centrufugom prebacio u neku posvu novu zrelost. Te noći umrlo je na stotine tisuća stanica koje nisam trebao i rodilo se, valjda, par milijuna stanica u kojima su lepršala srca leptirastih krila. Prvi put nisam imao svoju jezgru i ona je gospodarila svakom mojom stanicom. Osjetio sam da nisam svoj i nisam mario jer važnije je bilo da ona bude moja …

Gledali smo se satima. Nešto smo i pričali, mada posve nebitno. Što mogu riječi kad pogledi stvore slike od tisuća riječi? Što mogu riječi kad nevidljivo tkanje spoji dvije duše u jedno srce? Tako si slatko nemoćan, a jezik želi zaboraviti pričati i progovoriti bilo što samo ne riječ …

Možda i nismo bili premladi za više od dodira. Našla mi je ruku i pomalo drhtavo prelazila prstima preko zapešća. Činilo mi se kako mi svi ti leptirići zuje u glavi i kako mi se ruka kupa u medu. Nasmijala bi se uz nekakav svoj tihi ehm, a meni se činilo da se cijeli svijet smije do Venecije. Kao da je slatkorječiva piskutava tama postala njena sluškinja; nismo vidjeli ni smeće u parku niti ofucane klupe u čijem su mesu urezane neke prošle ljubavi. I mi ćemo biti prošli, pomislio sam.

Nekakav nevidljivi lutkar, očito vječno dežuran nevaljavac, mi je podignuo ruku na njen vreli obraz. Tek tada sam osjetio ono što je zanosno sjenilo noći skrilo – goruće rumeno lice pod kojim je jurila krv, raznoseći poštu po tijelu – priču o jednoj ljubavi. Dlan mi se zalijepio za obraz i poput đezve poskakivao po plamenu, ali ne bih ga maknuo i da izgori do kosti. A gorio je. Bilo bi me sram to što mi drhti ruka na njenom obrazu danije drhtala i njena ruka na mojoj ruci. Osjećala me. Okrenula je svoje lice blago prema mojoj ruci i poljubila me u dlan. Osjetio sam topao dah na njemu koji je poput uzavrelih mladih vranaca pohitao mojom kožom, kao po livadi nesvjesnoj što u njoj raste. Pod tim galopom strasti svaka je travka postala cvijet, a svaka moja dlačica istaknula je zastavu nove zrelosti. Otkrivali smo se. Negdje u daljini cerekala se glupa ptica. Ili je možda samo opijena poput mene. Popipao sam svoja usta i na njima pronašao osmijeh za kojeg nisam ni znao da stoji razvučeno poput harmonike u nekoj ciganskoj rapsodiji. Pomislih – sreća je valjda najveća kad se ne može skriti i kad nas poput nestašnog djeteta uopće ne sluša i docrtava nas u najljepšu verziju nas samih.

Poljubio sam svoj prst, uopće ne znajući zašto. Tada još nisam gledao filmove niti sam čitao o ljubavi. Ali opet, taj luckasti lutkar s nevidljivim nitima … povukao je moj prst na njene usne na koje se vezao kao iscrpljen čamac u luku koja se otkrila onome tko se dovoljno izgubio. Ulična rasvjeta izgubila je na trenutak snagu; kao da je na njenim usnama odsjelo svo svjetlo trenutka. Duše su se razdragano igrale kao da su jedine na svijetu. Ehm.

Već me je tad boljelo jutro koje je neumoljivo stizalo. Jutro u kojem ćemo pokupiti ukore za loše vladanje. Kao da smo oboje pomislili na istu stvar pa se nasmijali baš na isti način. Ili je možda samo moja duša oponašala njenu? Nekako su bile iste …

Bojao sam se zaborava. Vidio sam je još jednom … jednom prije nego što je zauvijek otišla trajektom na put oko svijeta kojeg ne poznajem i gdje je pozdrav odlazećeg trajekta bio odjavna špica jedne priče koja se rodila dvadeset i sedam godina ranije.

Sjedim na onoj istoj klupi. Zatvorio sam oči. Sve oko mene je uronilo u … ehm.

The post KRATKA PRIČA: Bili smo … ehm. appeared first on Slaven Vujic.

Izbacimo Alis iz zemlje čudesa

Alis Marić je blogerica i influenserica, ili kako bi hrvatskije rekli – utjecaljka. Malo tko ne zna za njenu Facebook stranicu Čitaj knjigu, koju prati preko pola milijuna korisnika. Stranica dnevno nudi 5-10 citata i na njoj na tisuće ljudi svaki dan provodi djelić svog vremena.

Ipak, naslovnice mainstream medija Alis je “osvojila” prilično nekorektnom i nepromišljenom objavom, u kojoj je podijelila iskustvo sa zagrebačkim taksistom. Iskustvo nenošenja maske unatoč ponovljenom zahtjevu zabrinutog taksiste naišlo je na medijsku “cipelarku” kakva se rijetko viđa, što je u meni probudilo sjećanje na proživljeno, ali i osobni revolt. Ako išta mrzim – mrzim populističko strvinarstvo.

Jutros sam ostavio komentar na profilu poznate domaće književnice, koja je radosno podijelila tekst portala “Novosti” u kojem zakašnjeli ešalon moralizirajućeg streljiva puni olovom i tintom izrešetani osobni brand Alis Marić. U tekstu se ističe kako brojni renomirani domaći književnici ni ne znaju tko je Alis Marić; to im očito nije smetalo da se uključe u dežurni populizam, kako bi njihova kafkijanska svakodnevnica dobila na važnosti u zbijenim redovima narodnih trupa koje žele krv. Jedino što je napravio autor teksta je stajanje u “redaljci” – već više od tjedan dana traje medijsko rešetanje Alis Marić i u njega se uključuje sve više dušebrižnih pera, koja joj ne zamjeraju samo nenošenje maske već i – publiku. Mislio sam odmah nakon pročitanog teksta i odprijateljevanja spomenute književnice kojoj se nije svidio moj komentar gdje osuđujem ovakve progone, napisati ovaj članak. Ipak, ostavio sam to za kasnije – otišao sam u redovni tjedni shopping uz pridržavanje svih propisanih mjera, kao odgovoran građanin i rizična skupina.

Kad gle tamo – opet Alis Marić. Ovog puta u “Expressu” o njoj piše glavom i bradom jedan od najprepoznatijih domaćih autora – Miljenko Jergović. Čak ni taj cijenjeni bard spisateljstva i višegodišnji kolumnist dnevnih tiskovina, nije odolio zovu “redaljke”.
Ajmo opet po Alis Marić – nismo dugo.

Prije nego što nastavim, ističem da se s mnogim stavovima Alis Marić ne slažem. To je suština suživota, poštivati se i štititi unatoč razlikama. Alis nikad nije promovirala nijedno moje izdanje i ne dugujem joj nikakvu zaštitu. Ovaj tekst pišem kao čovjek koji osuđuje brutalno uništavanje tuđeg dostojanstva pod krinkom popularnog dušebrižništva pomiješanog s osobnom zadovoljštinom bagateliziranja nečijeg kreativnog rada. Upravo ljudi koji se žale na srozavanje hrvatske književne scene su se prometnuli u generale streljačkog voda. I onda će se pitati – što je to trulo u državi Hrvatskoj?

Prvo želim razlučiti kruške i jabuke. Alis Marić je influencerica, a ne književni kritičar u nekoj tradicionalnoj nomenklaturi. Njena publika su čitatelji knjiga, ali ne samo oni – brojni ljudi pronalaze u citatima inspiraciju, objašnjenje za svoja stanja, nadu u bolje sutra. Nepojmljivo mi je da književna elita zauzima hitar stav o blogerici koju u stručnom smislu osobito i ne uvažavaju. Razumljivo je da imamo osobne stavove po pitanju odgovornog ponašanja i u redu je da iste artikuliramo kad osjetimo potrebu. No, ono što svakako ne mogu razumjeti je ponižavanje postignuća Alis Marić koja je razvila popularan brand na društvenim mrežama, čiji obožavatelji su ujedno i čitatelji knjiga. Nažalost, česta osobina pisaca je neumjerenost – kako u sjet, radosti ili tuzi, tako i u kritici.

Bilo bi to sve skupa i razumljivo da svi ti samoprozvani kulturni intelektualci svoja pera koriste kao mač i prema državnim institucijama, a napose nekim medijskim kućama, koje su zaslužne što ova kriza nije samo pandemijska već i talačka – a taoc je ovaj napaćeni narod. Svi ti umreženi interesi veća su društvena prijetnja nego Alis Marić; međutim, tu je stvaralačko pero jeftino pomagalo za golicanje debele guske. Razumljivo, treba braniti svijet proračunskih poticaja, kao i kolumnističke nadnice u prepoznatljivijim medijima. Kaže Jergović u svom novom članku – Alis Marić ima dosljednost bukve – aludirajući na njenu javnu ispriku. Pitaju li se Jergovići kako izgleda njihova dosljednost dok nadničare za Hanza mediju, ili njihove tržišne “šatro” suparnike.

Ne branim i ne opravdavam Alis Marić. Branim kulturu ponašanja i dostojanstvo ličnosti, kao čovjek koji zna ponešto o posljedicama medijskih haubica. Imam pitanje za sve vas, uvaženi hrvatski pisci koji ste talentu dali oduška u slučaju Marić – kako se osjeća njena obitelj? Kako ovu “cipelarku” podnose njena djeca i njeni unuci? Zaboravljate svi jednu iznimno važnu stvar – vi ste možda samo dežurno piskaralo koje ne vidi dalje od vlastitih misli, ali vaša publika vas možda čita s toljagama u rukama. Vaše riječi im možebitno daju ideju o tome na čiju glavu toljaga najbolje sjeda. Možda ćete potjerati Alisu iz zemlje čudesa, ali ćete u tu svetu zemlju ugurati i najgore među nama.

Iskoristiti ću priliku da vas i besplatno educiram. Neovisno o slučaju Marić, postoji publika na društvenim mrežama koja je čitateljska, ali ne ekskluzivno. Postoje trendovi poput Bookstagrama, gdje većinom laici i mladi čitatelji dijele fancy slike knjiga, umotane u brižno posložene dekore, gdje boja zavjesa i jastuka odgovara atmosferi ili vizualu knjige. To nije čitateljska publika koja ošamućeno bulji u autora na promociji njegove knjige, opijena stihovima i “ozbiljnom” književnošću. To je publika digitalnog doba, koja može biti i vaša ako je prestanete devalorizirati stručnim poimanjem kulture čitanja knjiga. To je svjetski trend koji nije osmislila Alis Marić, već svjetski influenceri koji dominiraju književnom scenom na društvenim medijima. Ako to nije vaš fazon, kao što taj sleng nije ni moj – ali je tu zbog vas – onda se držite svojih medija gdje će vam mase oduševljeno klicati, a vaš profil na Wikipediji ostat će neokaljan unatoč tome što ste ko-autori otužne hrvatske književne scene razapete u paučini klanova i osobnih ambicija.

I još nešto bi pitao sve vas, nominalne borce u prvim redovima za opstanak hrvatske kulture čitanja – u kojem to civiliziranom društvu isprika nije dovoljna? Kakve su to perjanice hrvatskog stvaralaštva ako po javnoj isprici gđe Marić i dalje nesmiljeno pišu o njoj negativno?

Kako kaže Gundulić – tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje. Nemojte se samo sjetiti ovih riječi kad vas nekakav splet okolnosti postavi ogoljene pred streljački vod vaše publike. Tada ćete se moći uzdati samo u to da ste ipak odgojili publiku koja ne sudi onako kako ste sudili vi. Iako sam po prirodi optimist, nekako golica toljaga u ruci punoj žuljeva i svi oni koje ste svojim tekstovima poslali na adresu Alis Marić, mogli bi bučno pokucati i na vaša vrata.

A ako već čitate ovaj članak, vjerujem da ćete malo pregledati i ostale sadržaje na stranici. Pronaći ćete tu nešto neurednih pjesama, pokoju slikovnicu, nekakav jad od knjiga koje nisu imale fancy urednike. Stručno rečeno – pronaći ćete poprilično književno sranje s potpisom literarnog lutalice koji ima fantastičnu publiku. Neovisno o tome što nijedna pjesma, nijedna knjiga i ništa iz mog siromašnog autorskog opusa nije zavrijedilo ni pišljivu diplomu, a kamoli poticaj i mjesto u medijima. Ali znajte – i ovo je stvaralaštvo novog doba, jezik na kojem tvrdoglavi dinosauri mogu samo slomiti zube.

Ne, nisam poznat književnik poput vas niti to zaslužujem zasad biti uz ovako smiješnu bibliografiju. Ukoliko ikada budem netko tko daje doprinos hrvatskoj kulturi, nadam se da ću biti dio trenda poštivanja ljudskih vrijednosti i zaštite napadnutih obitelji. Nadam se da ću imati publiku sazdanu na čovječnosti i izostanku bjesomučnog populističkog progona ljudi – publiku koja prihvaća isprike i ruke pomirenja. Ako u tome uspijem – smatrat ću se velikim piscem.

Ne smatram da su ljudi koji se bore za nešto u našem društvu pametniji od drugih, ali smatram da su hrabriji svakako od onih čiji je intelektualni doseg parafrazirati ono što je već netko rekao, lišeno za osobnu prepoznatljivost u borbi za bolje sutra. Iskreno se nadam da budućnost donosi literarne talente u čijem fokusu nisu ljudi koji nose metu na leđima, već ljudi u beskonačnom redu za novu nadu. Ovi prvi su za mene isključivo nadničari u kovačnici novca ma koliko bili kulturno uzdignuti na pijedestal suvremenog stvaralaštva.

The post Izbacimo Alis iz zemlje čudesa appeared first on Slaven Vujic.

Slavim život – i preporučam vam isto!

Zvuči kao otrcana motivacijska poruka, znam. Ipak, ja rijetko pričam bez doživljaja i iskustva. Jednako kako u fikciju pretvaram crtice iz svakodnevice ljudi oko mene, tako i stavove o životu i smrti temeljim na proživljenom. Danas slavim život jer mu je 345. rođendan samo u ovoj godini. Da, svaki dan je rođendan zapravo, iako brojimo samo one na kojima su torte načičkane svjećicama.

Bolujem od apneje – noćnog prekidanja disanja – već niz godina. Prvi put mi je dijagnosticirana 2014. godine, a po dijagnozi sam zbog učestalog nespavanja i umora, podvrgnut operaciji uvulopalatoplastike s kojom su mi prošireni dišni putevi. To mi nije pomoglo dugoročno i apneja se od kraja 2015. godine počela pogoršavati. Kod apneje nije stvar samo prekida u disanju; dio tih epizoda prati prilično beposmoćan vapaj za zrakom pri buđenju, što lišeno pompoznijih literarnih opisa jednostavno znači gušenje. Težina apneje se mjeri AHI indeksom koji označava broj prekida disanja u satu, a moj indeks je 96. Sve iznad 30 se smatra teškim oblikom apneje. Prosječno svakih 37 sekundi moje disanje tijekom noći prestaje.

Mogu razumjeti Covid-19 pacijente i njihova svjedočanstva u borbi za zrak. To je dramatično i traumatično iskustvo, tijekom kojeg se ne možete oduprijeti ideji o vašem skorom kraju. Ma koliki borac bili, nedostatak kisika djeluje na mozak i na cijelu vašu percepciju, te neminovno donosi u misli slike vašeg kraja. Iako tako fatalnih epizoda imam vrlo rijetko, imam ih. I jedna takva zbila se sinoć zbog čega moja jutarnja kava ima sasvim drukčiji okus.

Apneju dijelimo na tri vrste: opstruktivnu (OSA), centralnu (CSA) i mještovitu. Pri opstruktivnoj apneji riječ je o blokadi dišnih puteva, najčešće zbog spajanja mekih tkiva (“meko nepce”) ili nekog drugog fizičkog respiratornog nedostatka (devijacija septuma ili nešto slično). To je najčešći oblik apneje i njegovi se simptomi ublažavaju upotrebom ventilacijske podrške u vidu CPAP aparata. Drugi oblik apneje je puno složeniji – centralna apneja predstavlja prekide disanja u snu zbog nepravilnog rada dijela mozga zasluženog za kontrolu sna, uslijed kojeg izostaju impulsi prema mišićima koji upravljaju snom. Najteži oblik apneje je mješoviti; pacijenti imaju i centralnu i opstruktivnu apneju, te je svaka noć prava avantura. Kako sam u životu prilično mješovitih interesa, takav sam i u slučaju apneje. Imam mješovitu apneju i svake noći po desetak epizoda centralne apneje, dok ostalih 300+ epizoda prestanka disanja potpisuje opstruktivna apneja.

I zašto baš danas slavim život? Više puta tijekom svog apnejaškog staža sam pomislio da sam upravo odradio svoj posljednji izdisaj. Bilo je noći u kojima bi se budio gušeći se, a do prvog udisaja znalo je proći i do dvadesetak sekundi. Te sekunde su bile duge kao vječnost, ali ovako još živahan danas mogu reći da su zapravo podsjetnik na činjenicu da imamo razmjerno puno vremena na ovom svijetu zbilja razmisliti o svom životu kako bi živjeli ispunjenije. Ako su moje sekunde bez zraka tekle tako sporo da sam stigao protrčati kroz čitav svoj život, onda ne vidim razloga da vrijeme tako cijenim i u trenutcima dobrog disanja.

Po čemu je prošla noć bila drukčija? Moja vjerna prijateljica Regica – kako od milja zovem spasonosni CPAP aparat – se ugasila zbog nestanka struje. Probudio sam se u teškom bunilu, bez zraka, u mrkloj noći bez ikakva svjetla. Rutinirano sam zauzeo sjedeći stav jer se tako disanje najlakše ponovno pokrene uz ritmičko otvaranje donje vilice. Zraka nije bilo. U nekim debitantskim epizodama nedisanja sam se jako bojao i paničario, ne znajući da li da zovem Hitnu ili je već prekasno … ili prerano. S vremenom sam se naučio smiriti i pričekati zrak. Sinoć sam sjedeći razmišljao o Vitu. O njegovom osmijehu. O tome kako htio da mi njegov smijeh ispuni staračke bore. U toj tišini koja je trajala dobrih dvadeset sekundi, čuo sam nešto o čemu cijelo jutro razmišljam. Nećete mi zamjeriti malo mistike, o tome ću pisati kad razlučim što je to bilo. S prvim udahom osjetio sam se kao nanovo rođen i iz petnih žila sam viknuo “Slavim život!”. Slavim život. Iako doista u ovom trenutku i nemam baš nekakav život. Imam bolesno dijete, bolesnog tatu, narušeno zdravlje, nezaposlen sam – a moram djetetu osigurati skupe terapije. Imam suđenje na leđima uz ozbiljne optužbe i tisuću strelica ljute javnosti u svom leđima. Doista, nije mi nekakav život, ako ćemo tako gledati. No, sve je to bilo prisutno i u trenutku kad sam uzviknuo da slavim život. Sva patnja i bol, sva težina. I unatoč svemu, prvi udah sam slavio ispunjena srca kao da živim život kojeg se tako teško odreći. Živim. Nije važno kako – ali ja živim!

Dobar dio teških apnejaša skončava uslijed moždanog i srčanog udara, a oni sretniji preživljavaju uz smetnje s pamćenjem, motorikom i općom funkcionalnošću. Žao mi je što će mi mamu ovaj tekst dodatno zabrinuti, ali ja osjećam probleme s pamćenjem i imam motoričke poteškoće koje uspješno prikrivam. Istina je da sam daleko od čovjeka kakav sam bio prije dvije-tri godine. Kako se uzroci apneje ne znaju, a posljedice su dramatične, teško apnejaši se razlikuju samo po tome je li ih zahvatilo manje ili veće zlo. Lijek ne postoji, postoji samo potpomognuto disanje svake noći. Laički rečeno, svake noći smo na respiratoru, odnosno u kućnoj sobi za terminalno ugrožene pacijente. Ponavljam, ovo se tiče teških apnejaša, a najčešće apneje su opstruktivne s AHI indeksom manjim od 30 – s manje od 30 prestanaka disanja u snu.

Sjedim jutros na panju okružen stidljivim snijegom koji je padao ove noći dok sam se gušio. Pao bi i da me nema. I netko drugi bi sjedio na ovom panju. Lanac života ne prestaje i ne zaustavlja se zbog jednog odlomljenog zupčanika. Uz malo jaču kavu ja danas slavim živom. I rakijicu, domaću.

Vjerujem da svi patimo od nekakvog stanja – bolujemo i boluju dragi ljudi oko nas.
Svaki dan rođendan je našeg opstanka u životnoj sili živih. Svakog dana nanovo smo rođeni. Imamo li doista razloge biti nesretni i nezadovoljni, a dišemo s plućima svijeta?

Jutros sam stariji za jedan dan i lakši za jednu noć patnje. Danas ću, barem na sat-dva, napraviti nešto lijepo za sebe i ljude oko mene. Planiram iskoristiti ove svoje ritmičke udisaje i izdisaje za nešto dobro. Da, ponoviti će se noći u kojima će biti teško i one još gore u kojima ću vjerovati da je svemu stigao neminovni kraj. Ali prije toga svega, planiram se nauživati zraka oko sebe.

Slavim život – i živahnog srca vas pozivam da napravite isto iza moje točke.
Jednog dana ću vam reći što sam sinoć čuo …

The post Slavim život – i preporučam vam isto! appeared first on Slaven Vujic.

Kome to smeta Djed Mraz?

Kao dijete volio sam Djeda Mraza. Sjedio sam mu u krilu i tad nisam znao da on je zapravo barba Srđan iz mog Supetra. Sve oko Djeda Mraza je bila radost, a dobio sam i poklon – kako se ne veseliti? I kasnije kad mi je tata razbio čaroliju Djeda Mraza i pokazao mi ga u “civilu” jednog običnog dana na rivi, i dalje sam vjerovao u njegovu čaroliju jer je donosila pjesmu, radost, darivanje …

Moj nono Bepo je bio dugogodišnji zvonar crkve u Supetru i kao praktični vjernik je usadio u svoju obitelj tradiciju Božića i darivanje od strane Isusa i Svetog Nikole. Meni kao djetetu su svi ti likovi bili jednaki i jednako sam ih volio. I Isusa i Svetog Nikolu i Djeda Mraza. Iz današnje perspektive mogu reći da je “industrija Djeda Mraza” bila značajno jača što je i razumljivo za Jugoslaviju 80-tih godina.

“Novo normalno” za nas u Hrvatskoj je krenulo s Djedom Božićnjakom. Odjednom je Mraz postao manje poželjan jer navodno ima korijene u smiješnoj komercijalizaciji. Priklonili smo se “hrvatskijem” Božićnjaku, mada to nema veze s Hrvatskom jer Christmas Father je jednako popularan naziv za vremešnog djedicu s bradom u crvenoj odori koji živi na Sjevernom polu. Ništa u njemu nije više katoličko, a nova terminologija je samo usvajanje nove inačice imena.

No, zašto bi Djed Mraz trebao biti hrvatskiji? Zar je bitno da nešto zvuči i izgleda hrvatskije ili katoličkije, ako raduje djecu, baš onako kako je radovalo mene u mom djetinjstvu?

Djed Mraz je čista fikcija. Riječ je o razigranom vilenjaku koji je kroz sito različitih kultura poprimio ljudskiji oblik koji nam je svima poznat. Ne samo oblik, već i uzrečicu “ho-ho-ho” i razne druge običaje koji imaju uporište u različitim kulturama. Engleski Santa Claus je nastao od nizozemskog SinterKlas, što bi značilo – Sveti Nikola (Saint Nicholas). Sveti Nikola, zaštitnik djece i mornara, je inspirirao priču o Djedu Mrazu koja se, unatoč europskim korijenima, zakotrljala u 18. stoljeću u SAD-u da bi u 19. stoljeću Djed Mraz poprimio prepoznatljivi oblik u ilustraciji Thomasa Nasta.

Santa Claus: Thomas Nast 1881. godine

Od tada je popularnost Djeda Mraza galopirajuća i svi su ga razvukli u skladu sa svojim vjerama i uvjerenjima, a napose i poslovnim ambicijama. Prilično snažne reklame s Djedom Mrazom već dugo vremena potpisuje Coca-Cola i taj vrckavi djedica je postao maneken komercijalizacije. U nekim kulturama njegovo ponašanje poprima običaje koje smatramo poganskima, dok se u tradicionalnijim zemljama značajno više približava originalnom liku Svetog Nikole. Djed Mraz je možda imao svoje čarolije za svijet djece, ali u našem svijetu nužna je podjela i negdje je dobrodošao, a negdje je gotovo potpuno odbačen i zamijenjen svecima ili nekim sasvim novim likovima.

Poanta ovog teksta nije razlučivanje korijena Djeda Mraza niti je povijesni razvoj tog branda nešto što želim podijeliti s vama. Prije svega, kao autor koji uživa u fikciji, vjerujem da svijet apsolutno treba Djeda Mraza. I Svetog Nikolu. I sve ostale svete ljude, vilenjake, Srđane iz mog malog mjesta. Kad je u pitanju radost djece, njihovo darivanje uz najiskrenije želje za njihovu dobrobit, ograničenja ne bi trebalo biti. Na stvaralačkoj slobodi trebaju biti i Sveti Nikola i Djed Mraz pa nek se nadmeću u prijateljskom ozračju. Nadalje, smatram da nikad ne smijemo prestati smišljati nove likove koji daruju djecu. Maštovitost ne znači nepoštivanje tradicionalizma. Prije je potrebno razlučiti povijesne osobe i svijet fikcije, no nemojmo misliti da su opipljivi ljudi veće svjetlo od onih koje je stvorila ljudska mašta. Pa čak i ako zastupamo tradicionalniji pogled na svijet kroz kršćanstvo, sposobnost pisanja inspirativnih i zabavnih priča za djecu, kao i stvaranja ilustracija poput luckastog starčića u crvenome, ne može biti nego Božji dar.

Svijet u kojem ćemo se prijateljski nadmetati za pažnju djece, je vjerojatno svijet kakav bi djeca poželjela. To mogu reći kao debeljuškasti dječarac iz malog otočkog mjesta. Tad sam volio i Isusa i smiješnog djedicu, a Srđana sam volio još i više kad sam saznao da je poželio biti poput Djeda Mraza.

Bili poput Svetog Nikole ili poput Djeda Mraza, neka je to na dobrobit naše djece. Ako nam smeta radost pjesme i darivanja i želimo da se sve to odvija na način koji mi prepoznajemo kao jedini ispravan, možda bi se trebali vratiti u školske klupe i ponoviti lekcije o poštivanju različitosti, razumijevanju i prijateljstvu.  

Na dobro vam došao Sveti Nikola! Razveselio vas Djed Mraz!
Hvala ti, Srđane. Hvala ti, nono Bepo.

The post Kome to smeta Djed Mraz? appeared first on Slaven Vujic.

Koliko je rođenih danas?

Živimo u vremenu u kojem je smrt postala glavna uzdanica za dobru profitabilnost raznoraznih tabloida i portala. Covid-19 je poput crne udovice raširio svoju nevidljivu mrežu i u njoj se svakodnevno nalaze brojne žrtve. U Hrvatskoj je u posljednja 24 sata preminulo 68 osoba od Covida-19, a istovremeno je svijet siromašniji za više od 3600 ljudi. Covid-19 je stvaran, izrazito zarazan i smrtonosan. No, je li Covid-19 zaslužio svakodnevne naslovnice?

Ljudi svakodnevno umiru. Možda smo to zaboravili na trenutak, no mi nismo vječni. Razbolijevamo se i umiremo. Venemo kao i sve na ovom svijetu. Neki životi gase se vrlo tragično usred nesreća i kobnih grešaka razularene mladosti. Svakog dana na svijetu ljudi nestaju uslijed bolesti, ratova i siromaštva. Više od 9 milijuna ljudi umrlo je u svijetu od raka ove godine prema dostupnim statistikama. Zvuči pomalo paradoksakno, no smrt je najkonstantniji dio života.

Odgovornim ponašanjem možemo povećati svoje šanse da živimo zdravo i dugovječno, no ni tada nije sve u našim rukama. Dovoljno je toliko malo vjetra da se ugasimo kao svijeća prije kraja kojeg si želimo što dalje u životu. Moj tata je prije dva desetljeća napisao:
“Život je čudno stanje – što ga više imamo, imamo ga sve manje“

Doista, mi nismo gospodari života i smrti. U nekom trenutku svi ćemo biti dio crne statistike jer smo stvoreni da uvenemo. No, je li današnji svijet samo crna statistika? Ako ćemo doista cijeniti život, onda je u redu da se u poplavi crnih vijesti izgrade neke nove brane. Danas je smrt postala važnija od života. O čovjeku i njegovim djelima najviše saznamo iz medija nakon što umre. Polako smo naučeni da skačemo u vlak vječne hvale i slave, tako da strojovođa svoju posljednju vožnju tračnicama svijeta odrađuje s relativno velikim brojem vagona. A dok je živ klizio tračnicama, jedva da je imao dovoljno za kompoziciju …

Strah i panika koja se sije zbog svjetske pandemije potpuno zamagljuje fokus na bitno.
A bitna je sveukupnost, cjelina. Bitno je sve što se tiče života. Bitno je zdravlje, ali bitna je i egzistencija. Bitno je štititi nemoćne, ali ne zaboraviti na ostale. Svijet je usvojio bankovni mindset – društvene aktivnosti, a napose one u civilnoj zaštiti, kreiramo u odnosu na rizike. Stvaramo rizične skupine ad hoc, fokusiramo se na djelomična rješenja u odnosu na podatke koji nam se serviraju i sve uspješnije gubimo cijelu sliku svijeta koja je jedina prava platforma za univerzalno kvalitetne obrasce življenja. Evidentno je da nismo samo žrtve pandemije sveprisutnog virusa, već i stvaranja kolektivne memorije koja pojedincu svakim danom sve više oduzima moć kritičkog razmatranja i rasuđivanja.

Znate li da se u Hrvatskoj u prosjeku rodi više od stotinu djece na dan, unatoč demografskom propadanju? Svijet je svakog dana bogatiji za gotovo 400.000 djece. Zašto rođenja nisu više vrijedna vijesti? Zar nije stvaranje života temelj čitavog svijeta i opstanka ljudi u ovoj bogatoj oazi prirodnih resursa? Kad već brinemo o životu rizičnih skupina kroz niz restriktivnih mjera i o tome pišemo svakog dana, kako to da ne slavimo isti taj život u trenutcima najsavršenije prirodne čarolije? Zašto ne bi svaki dan započeli sa – danas je u svijetu rođeno 400.000 beba! Kakve li radosti biti na planeti prepunoj plača novorođenčadi! Zar nije to poanta svega stvaranja i najčarobniji trenutak što ga svijet može imati? Gdje je nestalo rođenje kao vijest i tko ja odlučio da samo smrt bude vijest, a rođenje samo još jedan banalni podatak o životu nekih ljudi na Zemlji?

U pjesmi “I što će nam dan” pišem
…
I što će nam zora
koju plaši kobac
mrtav ispod bora
I što će nam dan
kad strahom budi
svaki naš novi san
….

Kad čovjek pokuša kritički razmišljati o široj slici svijeta od ove trenutne, odmah je smatran teoretičarem zavjera i okvir cijele te umjetne slike postaje njegova ćelija. To nije zdrav svijet i to nije istina o svijetu. Svaki odgovoran čovjek danas oplakuje preminule od Covida-19 i čini sve da od zaraze zaštiti i sebe i druge. No, još veća odgovornost prema životu na Zemlji i čitavom postanku je slaviti život svakoga dana jer upravo život ima najviše dnevnih slučajeva na ovom svijetu. Ništa nije toliko veliko i brojno u dnevnim statistikama, kao što je to život. Pitamo li se zašto život nije više vrijedan naslovnica i znamo li koliko je novih slučajeva života zabilježeno u posljednja 24 sata?

Hans Christian Andersen je prekrasno zabilježio:

“Budi sretan. Imaš puno vremena biti mrtav.”

Ako život više nije najvažniji slučaj na Zemlji, uskoro ćemo se pitati – jesmo li živi?

The post Koliko je rođenih danas? appeared first on Slaven Vujic.

ANA JUSIĆ: Sanjar koji zapisuje

Obećao sam Ani da će ovaj tekst biti lišen mojih karakterističnih upadica, doskočica i provokacija. U našoj internoj prepisci, Anu obično zovem “plemstvom”. Ne zbog nekog osobitog društvenog statusa, već zato što ima odmjereno gospodsko držanje, a takvo je i njeno pjesništvo – lišeno klasičnih lirskih epiteta koji mirišu na umjetne. Njeno pjesništvo je prirodno poput svježeg poljskog cvijeća, a opet stilski umotano u cjeline koje odišu jednostavnošću i elegancijom. Anu mogu nazvati prijateljicom, ali radije na nju gledam kao sestru po stihu, kao rado viđenu lutalicu na žgarištima pucketavih riječi. Vjerujem da ćemo, u godinama koje dolaze, puno puta recitirati Anine stihove. Zbog opasnosti da tada teže dođem do razgovora s njom, ugrabio sam ovu priliku da saznam nešto više o svojoj samozatajnoj i mističnoj supatnici u kovačnici riječi i misli.

Je li Ana Jusić ukratko – pjesnikinja? Kako bi se predstavila u jednoj rečenici?
Prije bih za sebe rekla da sam sanjar koji zapisuje.

Postojanje je poput čipke – bez rupa nema ljepote

Bio Mustafa, Maradona ili jednostavno Strikan, smrti se ne može uteći. Možda se čini da se u ovoj 2020. godini smrt osobito nastanila među nama, no uz čast spomenutim pokojnicima i zasluženu vječnu slavu, umiralo se svakog vijeka značajno i bolno, a u vrijeme ratova značanije i bolnije. S tim da je svaka ta smrt bila poprilično beznačajna pod valjkom vremena …

Svijet stalno gubi svoje najbolje. Današnje vrijeme nije ništa crnije od onog u kojem su živjeli naši pretci. Drukčiji je način na koji se piše o smrti. Brojnije su platforme koje najavljuju smrt i teatralno je obznanjuju, ne zbog ljudi i njihovih vječnih djela, već zbog puno prizemnijih razloga – klikova u službi profita. U ljudskoj je prirodi saznavati o ljudskoj smrti puno više nego o životu čovjeka. Usudim se reći da nas sve manje zanima jedinka neponovljivog življenja, a sve više duga kolona smrti u kojoj čovjek postaje preminulo ljudstvo.

Možda je i ovo vrijeme vladavine koronavirusa nešto ozbiljniji podsjetnik na to da nismo vječni. Možda shvatimo da nam i nije bilo toliko loše u svijetu neograničene slobode kretanje i disanja. Dok dišemo punim plućima, bavimo se nevjerojatnim glupostima i stvaramo ožiljke na tom gotovo savršenim balonu zajedničkog disanja. Čim smo pozvani na nošenje maski, osjetili smo to kao gubitak slobode na koju imamo pravo. Mi, veliki ljudi u velikom vremenu – ne možemo disati kako želimo. Možda nas to podsjeti da je dovoljno devedesetak sekundi bez zraka da se ugasimo u trenutku. Dovoljan je jedan neoprezan trenutak u vožnji, jedan iznenadni srčani ili moždani udar, da bijelo postane crno. Zapravo, baš u svakom vremenu smo na korak od smrti, napravili u životu sto ili sto milijuna koraka. Hoćemo li u ovom vremenu shvatiti neumitno propadanje materije i okrenuti se osjećajima svakog koraka?

Jesmo li možda previše vidjeli dobroga od svijeta, da smo zaboravili na patnju, bolest i smrt brojne djece po svijetu? Umiralo se oduvijek u svakom kutku svijeta, vrlo nepompozno. I u našem društvu djeca nemaju zdravstvenu skrb kakvu zaslužuju, nemaju jednaka prava kao djeca u nekim razvijenijim sredinama. I izostanak takvog prava ih utapa u rijeci (ne)sjećanja. Mi smo dio te patnje, samo pod vedrim suncem i uz pluća puna slobode, ne doživljavamo smrt tako dramatično. Smrkne nam se brk tek kad susretnemo okove i rešetke u onome što doživljavamo našim svijetom. Suze puštamo samo iz oka koje gleda tugu i gubitak, iako je naše srce možda htjelo proplakati za nekim i ranije.

Ne, mi nismo osuđeni na patnju i smrt. Mi smo darovani životima u kojima patnje mora biti, kao i smrti koja je jednostavno drugi dio vage u općem balansu postojanja. Ljudi umiru i rađaju se – jedna kuća ispraća pokojnika, druga se raduje novom životu koji će u njoj rasti. Od smrti se ne možemo spasiti, ali možemo se spasiti od lošeg življenja i loših navika, fokusa na nebitno i prolazno.

Postojanje je poput čipke. Da nema rupe, ne bi bilo takve ljepote.

The post Postojanje je poput čipke – bez rupa nema ljepote appeared first on Slaven Vujic.

Pokrenut blog Full Time Fiction

Već tri godine razvijam sadržaje za samoizdavače na engleskom jeziku, pomažući autorima iz cijelog svijeta u procesu izdavanja e-knjiga. Moj fokus je izrada i promocija alata kojima nepoznati autori ili autori početnici mogu stvoriti svoju publiku.

Nastavno na nagrađivani priručnik “Build Your Tribe on Facebook as a Published Author“, objavio sam i kratki priručnik “Ninety Days to Your Tribe“, a prošlog tjedna sam pokrenuo i blog Full Time Fiction, na kojem objavljujem članke s tematikom marketinga i razvoja publike za samoizdavače. Na blogu ujedno nudim i profesionalnu pomoć oko izrade autorskih web stranica i razvoja platformi na kojima autori mogu stvoriti vlastitu publiku.

Rad bloga podržava preko 30 svjetskih autora, koji su u mojim sadržajima prepoznali partnera za razvoj vlastitih autorskih karijera. Riječ je mahom o autorima samoizdavačima, iako je nekoliko autora tzv. “hibridno” i svoja djela objavljuju i kroz suradnje s nakladnicima. Danas preko 25% svjetske literature na Amazonu potpisuju samoizdavači i svakako se radi o rastućoj industriji, posebno na razvijenom američkom tržištu.

Full Time Fiction okuplja većinom autore, no ujedno razvija i zajednice za čitatelje poput stranice Tolkienology na kojoj se mogu naći sadržaji iz opusa J.R.R. Tolkiena, te brojni zabavni sadržaji. Tolkienology zajednica na Facebooku broji gotovo 40.000 fanova i jedna je od najživljih društvenih platformi štovatelja Tolkiena i humora baziranog na njegovim djelima.
Razvoj FB zajednice Tolkienology sam opisao u gore navedenoj knjizi “Ninety Days to Your Tribe”, te je navedena zajednica poslužila kao case study i praktični vodič za samoizdavače u kreiranju vlastitih zajednica.

Na međunarodno tržište planiram objaviti i “Best-selling Author Websites” knjigu, koja će samoizdavačima pomoći u razvoju poslovne platforme za direktnu prodaju knjiga preko njihovih službenih web stranica. Riječ je o platformi koju sam samostalno osmislio kombinirajući alate digitalnog marketinga – blog, e-mail i društvene mreže.

2021. godina bi trebala biti vrlo uzbudljiva, te se nadam dodatno iskoraku na svjetskom tržištu s brandovima koje sam osmislio u skromnoj radnoj sobici mog tihog sela, tijekom brojnih neprospavanih noći. Nakon dugo vremena mogu reći da se ponosim svojim radom i da sam ponovno stvorio vrijednost koja na svjetskoj sceni postaje sve prepoznatljiva.

Ovo je trenutak kad ću reći i – hvala mojoj obitelji, mojim prijateljima i domaćoj i svjetskoj publici. Zahvalan sam na svemu što sam proživio da bi došao do ovog puta, a sad ću na njemu nastojati pokazati najbolju verziju sebe.

The post Pokrenut blog Full Time Fiction appeared first on Slaven Vujic.