Slaven Vujic's Blog, page 10

PJESMA Čekala je

ČEKALA JE …

Na sprovodu jedne nade
čekala je
zadnji trohej tugaljivi
zadnji pozdrav
zadnju čežnju
zadnji pogled sanjivi
U daljini mrtav kos
trzao se na zvonu
već pokojne slave
ruža od patnje
procvjetala je
usred zgažene trave
Čekala je
zadnji korak u ništa
zadnji vapaj tijela
kroz slavoluk
izgubljene ljubavi
šepa golubica bijela
Čekala je
kraj bez sjaja
nadu bez vjere
lažljivost raja
Čekala je
vapaje
titraje
beskraje
Sama, posve sama
čekala je
procvjetala dama

.sv

The post PJESMA Čekala je appeared first on Slaven Vujic.

Đogadur od nemrsa

E vako, nema većega đogadura od mene za Uskrs i niko svetiji ne more uć u crikvu u nediju. Za veli petak kad je post i nemrs poradi muke Gospodinove, tot se iskažije ko bi moga avancat raj.
Nu kako to ja činin ka vele svet čovik …
Dan pri najin se do riganja. Krepajen od spize. Izin par beštiji da izduran do subote. Pri nego ča udre polnoć, napijen se pošteno bar litru vina. Prve ure velega petka san pijan i lelujan okolo u muci. Gledan poć spat okolo 10 uri i dignit se okolo 8 navečer. Jema se prav na jedan pošteni obid ili večeru, ma ka svet čovik izduran još te četiri ure dok se janjčići od četvrtka okrićedu još po štumku.
Svu tu muku vaja opivat na teraci i put rive da grišni narod vidi ča je svetost.
Obavezno kucan po ponistrima i vižitajen pjate da se narod ne opusti. Fala Farabute ča paziš na tila i duše. Fala Farabute ča postiš na muku Gospodina.
Kako se toka popit žmul crnega, u svaku drugu kuću popijen jedan jerbo san živa krv Kristova ovako izmučen i ruvinan nemrson.
Svaku maonu lipo štopan i pitan je se držala posta jerbo je toka pakal ako je žerala ka da je sudnji dan.
Lipšim šinjorinama rečen da je šesna ka cvit od mendule i da san naročiti poeta kad postin ka veli svetac. I nadožuntan da postin i od onih šporkih stvari u korizmi jerbo san čovik od jubavi a ne od šišibekanja.
U nediju u crikvu svima govorin da mogu poć doma ako nisu postili ka ja. Nisan se okusi ni bokunića, e grišnici nevojni. Zavraga ćete sad pivat ako ste kusali usakreto.
Ja se nisan okusi ničega!
A to bi se reklo da san se da cili za sve vas.
Da nisan ja isto od Boga poslan? E to još ni jasno, ali da san najveći đogadur od Uskrsa – to bome je.

The post Đogadur od nemrsa appeared first on Slaven Vujic.

PJESMA Plameni jezik

PLAMENI JEZIK
Ona je plamen
u uzavreloj sreći
u njenom vrtlogu
topim se ko u peći
Ona je vatra živa
kremasto gusta
zavodljivo peckava
vrckava su joj usta
Ona je luda strast
što zanosno vlada
pustinjama srca
kao pitka nada
Ona je tiha vatra
i požar u trenu
utjeha promrzlom
što grije svoju sjenu
Ona je neukrotiva
neobuzdano vruća
kad plamti daleko
čednost mi je ljuća
.sv

The post PJESMA Plameni jezik appeared first on Slaven Vujic.

PJESMA Za mnom su lajali psi

ZA MNOM SU LAJALI PSI
Za mnom lajali su psi
neki mali vražići
i malo veći goniči
a najviše su lavežom klele
proždrljive seoske džukele
Lajali su gorko u noć
gdjegod sam kanio leći
zagrizli me u smionoj sreći
u zagrljaju blijede tame
mislio sam na ciklame
A psi su lajali
negdje sve bliže
dok Mjesec liže
sve moje rane
koje pse hrane
Možda bi i Mjesec spavao
da nisam na njega lajao …
.sv

The post PJESMA Za mnom su lajali psi appeared first on Slaven Vujic.

PJESMA Ležala je u cvijeću

LEŽALA JE U CVIJEĆU
Sva mirisna, sva šarena
sjetnom tugom ozarena
legla je među cvijeće
što sakriva ga drveće

I nestala u mirisu
za kojim se svi okreću
zbog kojeg ptice u visu
hitro na zemlju slijeću

Ja sam je tajno gledao
kako se u cvatu kupa
rapsodiji se predao
da mi srce njoj odluta

U kosi joj rasle ljubičice
od ciklama b’jehu trepavice
u treptaju zapuhnu te žmarci
kao mladi proljetni povjetarci

Raspete duše sam treperio
stari gavran mi se nacerio
vidjela me takvog cijela šuma
postah strašilo šarena druma

A onda me ona pogledala
i svi podrugljivci zašutiše
silno kreposno je kraljevala
tamo gdje duša kašlje i kiše.
.sv

The post PJESMA Ležala je u cvijeću appeared first on Slaven Vujic.

Božji šah

Bili smo na plesnjaku. Prštali smo od veselja i dobrog raspoloženja. Apsolutno nijednog problema u životu nitko od nas nije imao u tom trenutku. Naravno, mora da je ovo san. Nema veze, neka je, samo neka traje …!
Meni slijeva slijedi nepoznata, prekrasna, plava djevojka. Ima duboke plavo-sive oči kao moja prijateljica Lea, ali je izgledom potpuno drugačija, kao neka njena sestra. S desna mi sjedi prijatelj Kike s Brača. Kaže mi – drago mi je da si konačno upoznao nekog sebi posebnog. Nepoznata, neopisivo mila djevojka, ustane uz poljubac i graciozno odšeta od našeg stola. Okrene se još jednom uz pogled pun ljubavi na koju nisam navikao.
Sretan sam nekako, nemam svoj uobičajeni “grop” u želudcu. Ovo mora da je san, ali valjda neće uskoro završiti. Tako trebam san koji na sekundu pobjeđuje stvarnost.

Pričamo Kike i ja, prije nego što će se i sam popeti na binu sa svojom mandolinom. Kažem mu – brate, ja ni ne znam koja je ovo djevojka točno. Patim od apneje i gubitka pamćenja, počeo sam igrati šah da mi mozak malo oživi. No iskreno, ja sam sve češće zbunjen i teško se snalazim.

Kaže mi Kike, dobro je to. Jesi li se obratio Gospodinu da malo pomogne? Odgovoram da su molitve najčešće bez odgovora, da patnja nije manja nijedne noći. Pričam mu kako teško vozim i kako se vrlo teško koncentriram na bilo kakav posao. Pričam mu kako gubim pamćenje. I sve to doista jest tako izvan snova. I mnogo gore.

Kaže Kike – ajde ja ću ga sad pozvati i odmah će On doći. Nije ni dovršio svoju rečenicu, a mojim tijelom je prostrujao govor kojeg nisam razumio. Ali razumio sam osjećaj. Najljepši osjećaj ikad, nedoživljen i nepoznat. Čitavo tijelo mi je ugodno vibriralo, kao da sam jedna moćna mašina pod haubom, spremna za pobjedu u svakoj utrci. Negdje izdaleka mi se činilo da samnom nešto turira u ritmu Regice, moje ventilacijske podrške. I dalje sam mogao čuti veselje, ali ja sam bio u nekom crnom tunelu, u kojem su odjekivale misteriozne riječi jednog zvonkog glasa koje su odagnale sve misli i boli.
Potpuno sam preplavljen osjećam za kojeg nikad ne želim da me napusti.
Je li ovo staza za raj, pitao sam se. Je li patnja konačno stala? Je li ovo Božji slavoluk kroz koji me je konačno pozvao da prođem?

Ah, taj maštoviti mozak. Još smo uvijek na plesnjaku, a moje tijelo je preplavila neka posve silovita milost. Osjećam spokoj koji nije s ovoga svijeta. Slijeva mi sad sjedi mlad momak ozbiljnog lica. Tko je taj, ni njega se ne sjećam? Pitam Kiku tko je taj, blago oklijevajući jer sam mu zapravo htio reći što mi se događa s tijelom.

Pogledao me toplo prijateljski, pokazujući da zna što mi se događa i dodao – taj će pjevati umjesto mene.
——

Budim se jutros u 6:20. Posljednji pogled na sat sam imao u 23:50. Spavao sam nevjerojatnih šest i pol sati. Požurio sam zapisati fragmente riječi koje je izgovarao misteriozni glas. Nikakvog smisla nemaju.
Uguglavam riječi. Iskače riječ “otrov” na raznim jezicima. Na filipinskom najviše. Jesam li ja konačno poludio? Umjesto stazom k nebu, možda sam skrenuo stazom k Vrapču?
Zasigurno ću dugo vremena dešifriravati ovu tajnovitu poruku i tunel u kojem je nestao, barem na trenutak, otrov koji me zarobio. Bolest koja me okovala.

Gledam statistiku koju vodim vezano uz apneju. Posljednji put sam više od pet sati spavao prije točno 400 dana. Je li moguće da se ove noći nijednom nisam probudio?
Razmišljam i ne pronalazim nijednu bilješku, nikakav trag noćne aktivnosti.

Kako li je samo savršeno biti odmoran!
Pucam od svježine jutros. Kakav dar, Bože moj! Potpuno sam zaboravio kako je biti odmoran.

Grize me savjest. Potpuno sam zaboravio cijele ove noći na Vita. Obično kratim noći pisanjem i sklapanjem akcija za mog neobičnog dječaka, na putu njegovog boljeg zdravlja. Ovo bijaše jedna vrlo sebična noć, daleko od njega i daleko od mojih banijskih pustolovina. Grize me savjest, ali i dalje spokoj nekog posve zaboravljenog odmora duše i tijela vlada u meni, osjećaj kojeg se ne želim odreći barem danas.

Jeste li odmorni često ujutro i jeste li izbjegli noćna gušenja i borbe za zrak? Jeste li se pobudili živi, za razliku od nekih koji su doista krenuli tunelom prema nebu?
Ako jeste, zašto ne vjerujete da vam je sve moguće?

Znate da sam vrlo maštovit čovjek i ovo sve može biti plod jedne neobuzdane mašte.
Posljednih tjedana igram šah i pokušavam pomoći svom mozgu da bolje regulira san.
Ako vam je tako lakše, zahvalite se toj divnoj igri i poučite svoju obitelj da se druži za pločom, za dobro raspoloženje i zdravlje vašeg mozga.

Ako pak vjerujete da Bogu pripada sva hvala, zapamtite da nijedna molitva nije uzaludna.
Ona može biti bez odgovora, ali ne nestaje na nebu kao trag od aviona. Svaka molitva je mali kapilar u krvotoku njegove ljubavi.

Ja ću sebi reći da je Bog sinoć odigrao velemajstorsku partiju šaha zbog koje se osjećam ispunjeno i odmorno. Proći će još dugo vremena da zaista razumijem Njegove poteze. To što znam micati figure, ne znači da razumijem igru. I da pročitam knjigu o otvaranjima, knjigu Otkrivenja, možda bi tek dobio ideju o smislu zbog kojeg koračamo u život poput pješaka na d4 ili c4.

Odmoran sam. Ništa drugo nije važno ovog jutra, osim dobrog jutra!

The post Božji šah appeared first on Slaven Vujic.

SVE ZA VITA U Ukrajinu po nadu

I niz godina nakon mojih prvih tekstova o Vitu i njegovim zdravstvenim problemima, nije mi lako sjesti za laptop i napisati tekst. Boli. Nije lako priznati sebi i drugima koliko je složena i teška borba za Vitovo zdravlje, te koliko nada ovisi isključivo o jednoj stvari – novcu. Ako ti tvoja država ne liječi dijete zbog administrativnih zavrzlama i općenito kaotičnog zdravstvenog sustava, preostaje ti samo da ga liječiš negdje drugdje i da to platiš daleko više od svojih platežnih moći.

Vito ima dijagnoze usporenog psihomotornog razvoja, autističnog spektra i poremećaja senzorne integracije. S tim se živi drukčije, ali može se živjeti sretno. Moj sin zna nekoliko riječi, ali u našim tišinama mi se dobro razumijemo. O prihvaćanju autizma pisao sam u svojoj prvoj knjizi “Vidim te”, koju i dalje doživljavam iskrenim svjedočanstvom, vjerojatno najiskrenijim tekstom kojeg sam ikada u životu napisao.
Gola istina, 1/1. U nekom boljim vremenima sigurno će dobiti svoje prošireno izdanje.

Ono š čim je teško živjeti su bolovi mog djeteta. Vito svakodnevno trpi bolove u trbuhu, zglobovima i glavi, a njegove agonije su nekad toliko teške da kidaju dušu poput skalpela. U najgorim epizodama ima i agresije i autoagresije što je razumljivo jer on svoje stanje ne može podijeliti. Bilo bi značajno lakše da moje dijete zna reći da ga boli trbuh ili nešto drugo, no mi smo osuđeni najčešće na vriskove jedne neobične tišine.

Iz višestrukih dijagnoza izdvajam sljedeće:

poremećaj imunološkog sustava (D89.9) upale tankog i debelog crijeva (K52)autoimuni encefalitisautoimuna neuropatija poremećaj na razini mikrobioma

Gastroentereloškom obradom otkrivena su i tri čira na želudcu, a višestruke upale crijeva i nemaju nekakav poseban naziv iako su najbliže Chronovoj bolesti. Uz sve to, Vito ima i PANS sindrom dijagnosticiran od strane svjetski priznatog stručnjaka. Iako u Hrvatskoj postoje liječnici koji bi multidisciplinarnim sustavom mogli obuhvatiti sve Vitove dijagnoze, postojanje takve sustavne skrbi je praktički nemoguće u našem zdravstvenom sustavu, odnosno, citiram, “izuzetno skupo”. Dijagnostika traje mjesecima, a u složenim slučajevima poput Vitovog čak i godinama, što je nedopustivo u odnosu na razvoj njegovih oboljenja. U takvim okolnostima smo, kao i stotine drugih obitelji, osuđeni na pomoć inozemnih klinika. Preciznije rečeno – naši liječnici savjetuju odlazak u inozemne kllinike i na ovakav tip liječenja smo se odlučili nakon što smo prošli sve relevantne domaće izvore u zdravstvu.

Vitova trenutna terapija pomaže, no bez sljedećih terapijskih ciklusa vrlo vjerojatno bi se vratili na početne postavke stanja u kojima je bol mukotrpna svakodnevnica. Odlučili smo se pomoć potražiti kod ukrajinskog liječnika dr. Maltseva, koji ima sve bolje kliničke rezultate u oporavku imuniteta kod djece poput Vita. Riječ je o inovativnom programu skrbi koji započinje detaljnom dijagnostikom, nakon koje se propisuje terapija imunosupresivnim lijekovima. Kritični dio terapije je IVIG, intravenozni tretman imunoglobulinima.

Uz sudjelovanje obitelji, prijatelja i niza ljudi velikog srca koji su uplatili donacije za Vita, ili kupnjom mojih knjiga pomogli u stvaranju sredstava, došli smo u poziciju da putujemo u Ukrajinu 03.02.2021. na pregled, dijagnostiku i osnovnu terapiju kod dr. Maltseva. Vitova ukrajinska avantura se sastoji od nekoliko faza, a mi smo uspjeli prikupiti nešto više od 4.000 eura za početni dio terapijskog programa. Procjenjujemo da ćemo u ovoj godini morati prikupiti oko 40.000 eura za plaćanje Vitovog liječenja.

Kako je moj sin meni najvažniji dio života, stavio sam vlastitu kuću u prodaju. Sve bi dao za svoje dijete, čitav svoj život, a ne samo svoju kuću. Sve to već radi Vitova mama Maja koja se u potpunosti posvetila skrbi o Vitu, te će u pratnji Vitovog drugog tate Gorana na put u Ukrajinu. Mama Maja je moj veliki prijatelj danas i iako mama i treba podnijeti najviše za svoje dijete, mogu samo reći da sam Maji zahvalan na golemoj žrtvi koju godinama podnosi za Vitovu nadu u bolje sutra. Tko ne živi život uz bolesno dijete, teško može razumjeti ovo o čemu pričam. Vjerujte mi na riječ, to su nadljudske sposobnosti koje otkrivamo tek u najvećim životnim ugrozama osoba koje volimo.

Ovim člankom vam prije svega želim zahvaliti što ste sudjelovali u pomoći Vitu na brojne načine. Sretan sam čovjek u društvu brojnih ljudi toplog srca. Nadam se da ćemo i u ovom novom poglavlju borbe za Vitovo zdravlje zajednički ispisati neke retke. Ukoliko ste u mogućnosti pomoći Vitu, to možete napraviti izravnom uplatom na račun, ili kupnjom mojih knjiga u webshopu, čiji prihod isključivo koristimo za liječenje Vita.

Podatci za uplatu:

VITO VUJIĆ
Erste & Steiermarkische bank d.d.
IBAN: HR7424020063209072685
SWIFT/BIC: ESBCHR22

U webshopu za vas imam sljedeće:

Knjiga VIDIM TE, osobno svjedočanstvo autizma / 60 knKnjiga RIJEČ LJUBAVI, duhovno svjedočanstvo /70 knSlikovnice TAJNA BEPOVIH ZVONA i BEPO I ZLATNI ĆUP /40 knČakavska satira FRNJOKULE ŠJOR FARABUTA /35 kuna

Hvala još jednom prijateljima koji su mi pomogli da otisnem navedene naslove i hvala još jednom svim dobrim ljudima koji su ih kupovali!

Ukoliko želite donirati sredstva preko provjerene platforme, na GoGetFunding platformi imamo aktivnu kampanju.

Ako je ikad dragi Bog imao u planu nagraditi me u životu za bilo šta, neka sve to najbolje daruje mom sinu i njegovom životu bez bolova, njegovim veselim urlicima i smijehu.
Sad je vrijeme kad trebamo svu pomoć, vrijeme kad dajemo sve što imamo i više od toga. Hvala svima!

The post SVE ZA VITA U Ukrajinu po nadu appeared first on Slaven Vujic.

BANIJSKE KRONIKE 1/20 Tužno mjesto u povijesti

Dvadeset i deveti je dan prosinca, godine koja je po mnogim parametrima jedna od najgorih u povijesti Europe. Borili smo se cijelu godinu protiv nevidljivog neprijatelja koji nas je natjerao da nosimo maske i održavamo socijalnu distancu. Često ljudi grade zidove kako bi se odvojili od drugih, a u 2020. za isto je potreban bio samo sićušni mikroorganizam. Svi smo jedva čekali da godina na izdisaju što prije izdahne.

Tog jutra pisao sam rasplet u svom prvom romanu. Moj glavni junak Džoni Bojak je upravo uživao u razvratnim čarima Sankt Petersburga dok sam zurio kroz prozor u nešto što bi bilo tipično neuredno dvorište da nije raščupanog zelenila koje stvara privid netaknute prirode. Točnije, priroda oko moje kuće je izvorna i netaknuta samo zato što sam beskrajno lijen i nemotiviran baviti se vrtlarskim i domarskim poslovima. Umišljam si da sam pisac pa radije obrezujem riječi i utopijski sijem sjeme neke bolje budućnosti, iako u stvarno većinom literarno lutam i nabijam glavom u zid.

I zid se počeo tresti. Čitav Sankt Petersburg u mojoj glavi je pobjegao na drugi kontinent, a vrata mog ormara su se tresla kao da je iza njih tulum pijanih kostura. Potres. Odlučio sam ostati miran, iako mi je kroz glavu prošlo stotinu misli. Kao i većini ljudi, glavna misao je bila koncentrirana oko želje da podrhtavanje prestane. Nakon petnaestak sekundi to se i dogodilo, no tek tada me preplavila neka čudna jeza, nekakav sasvim neopisivi strah. Nisam se bojao za sebe, već za neke daleke ljude jer sam znao da smo upravo doživjeli najsnažniji potres u hrvatskoj povijesti. Otvorio sam Facebook i prozujao kroz brojne statuse o potresu, a zvonjava mobitela mi se učinila zlokobnija nego ikad. “Barba bojim se”, čuo se moj uplakani nećak s druge strane. “Potres je bio i sve je padalo”, nastavio je moj voljeni dječak koji je baš na nesreću, bio sam kod kuće. Smirio sam ga iako je u meni rasla tjeskoba; jednostavno sam znao da ćemo ovog puta brojati teško ozlijeđene ljude povrh brojnih šteta. Seku sam dobio na telefon tek nakon desetak minuta, kako bi čuo da su ponovno trčali panično iz zgrade na livadu.
Gdje je bio potres, braco?

Petrinja. 6,5 po Richteru govore prva izvješća. Osvježavam stranice raznih portala dok ubrzanim korakom šetam besciljno po kući. Tog trenutka je prestala moja kućna njega na kojoj sam bio gotovo cijeli prosinac. Čitav mjesec sam se borio s podivljalom apnejom zbog koje nisam mogao dobro disati u snu, a početkom prosinca su kulminirali problemi i s artropatijom autoimunog porijekla koja mi je ograničila kretanje. Mislim da nikad u životu nisam bio u lošijem zdravstvenom stanju. Petrinjski potres je bio kao nagla injekcija steroida pred važnu utakmicu, jedan nevjerojatan adrenalinski “šut” koji me podignuo iz ležećeg “ureda”. Kojih petnaestak minuta nakon potresa nazvao sam prijatelja Miru da čujem kako su sve doživjeli i najavio mu da planiram krenuti za Petrinju. Kratko mi je odgovorio – samo javi kad idemo.

Kad sam vidio prve fotografije srušene petrinjske jezgre, počeo sam se spremati. Čitavog mjeseca su moje jedine rute kretanja bile podsljemenske vožnje s Vitom i tjedni odlasci u dućan, u kojem sam se osjećao kao pijani kirurg. Iz ormara sam izvadio maskirnu jaknu koju nisam nosio još od svojih neslavno završenih dioških dana. Posljednji podatak koji sam pročitao na portalima je bila smrt jedne djevojčice u centru Petrinje. Tu sam stao s čitanjem i pripremio se za odlazak u srce potresa. Znao sam da se dogodilo nešto što je promijenilo brojne živote i otvorilo velike rane jednog zaboravljenog područja. Nepuna tri sata nakon potresa, bili smo na putu za Petrinju s “paukom” vučne službe. Računali smo da će kamion s kranom dobro doći u čišćenju ruševina.

Iako smo tijekom vožnje pratili vijesti koje nikako nisu bile obećavajuće, nastojali smo zadržati nekakvu pozitivu u zraku. Nje je nestalo negdje na Mostu Brest, kad smo vidjeli oštećenu cestu i sve razrušenije objekte u blizini. Tješili smo se idejom da možda neki objekti nisu svježe stradali već ih je nagrizao oštar zub vremena, osobito onog ratnih devedesetih. Međutim, uvodni kadrovi Petrinje, nešto više od četiri sata nakon razornog potresa, prebrisali su svaku nadu da je razaranje predimenzionirano poslovično senzacionalističkim novinarstvom. Srušeni krovovi, detronizirani dimnjaci, razvaljena dvorišta i ljudi u šoku koji sjede u njima ili grozničavo šetaju pred svojim kućama u nevjerici. To je bila Petrinja na izdisaju godine koja se odlučila na gromoglasnu tektonsku ariju prije padanja zavjese na horor predstavu zvanu “Godina 2020.”. Vozili smo se šutke gradom u kojem su policajci bespomoćno mlatarali rukama ako nisu širili iste u nevjerici, dok su vatrogasne sirene zavijale gradom koji je ranjeno stenjao ciglama i crijepom.

Špiček Team u pomoć Petrinji

Probili smo se do centra i došli kao poručeni s obzirom da nijedan “pauk” nije bio na vidiku, a bilo je potrebno očistiti trg od automobila kako bi se postavio punkt za hranu. Miro i Filip su se dali na posao, dok sam ja prošetao do obližnje stare jezgre koja je izgledala kao prašnjava holivudska kulisa ljutog okršaja kod O.K. Korala. Još jednom ove godine odvojio nas je od redovnog života nevidljivi neprijatelj. Prvo je ulicama zagospodario mikroorganizam, a potom siloviti potres.
Čovjek se počeo silno bojati ulice …

Slomljeno srce Petrinje

Iako je pozornost svih zaokupljala golema rupa na staroj zgradi čija je slika obišla cijeli svijet, moj pogled se nije odvajao od lampiona na hrpi cigli. Tu je netko izgubio život. Netko jako mlad. Plakao bi, ali rat je trajao. Prodorni jecaji jedne majke ostali su zapisani u svakoj ogoljenoj cigli i u svakom napuklom crijepu.

Petrinja i Majske Poljane zavijene u crno

Prijavio sam se za pomoć u još terenski neformirani stožer civilne zaštite, stavio nas na raspolaganje vatrogasnom zapovjedniku. Jedan čovjek davao je upute vojnom bageru i kamionu, činio mi se jako poznat. Obratio sam mu se i ponudio pomoć s našim kamionom, ali je bio prilično pogubljen i govorio je podosta nepovezano, dok mu je mobitel bjesomučno zvonio. Počeo sam davati upute vozaču bagera, zamolio policajce da udalje civile od ruševina. Uopće nisam razmišljao zašto to sve radim, ali svo to stradanje je postalo dio mene na posve neobičan način. Kako sam nosio maskirnu uniformu koju mi je dao prijatelj Ivan na Diošu, vjerojatno je netko povezao da sam iz neke lokalne braniteljske udruge. Nisam ništa pojašnjavao nikome, vukao sam prve poteze koji su mi se učinili logičnim, kad je već na terenu nedostajalo koordinacije. Nitko nije znao odgovoriti na pitanja tko upravlja krizom, a lutajući volonteri su poput papiga ponavljali da je stožer na trgu iako smo gotovo stajali na trgu i nije bilo nikakvog stožera. U međuvremenu je stigao kruh uz par paleta vode, a ujedno i loše vijesti iz Majskih Poljana. Potvrđeno je bilo još nekoliko smrtnih slučajeva. Epicentar je potvrđen kod sela Strašnik, kojeg sam satima nakon toga zvao Stršnik, čime sam otpočeo serijal pogrešnog nazivanja banijskih sela. Pomislio sam kako nikad nisam čuo za to selo i kako je na težak i mučan način to selo ušlo u povijest. Bit će simbol jednog nezapamćenog stradanja.

“Izgubio sam kuću ’91 brate i evo sad opet”, priča nam slučajni prolaznik kojeg smo povezli u kamionu da mu pomognemo oko dimnjaka, što na kraju nismo mogli. Njegove riječi će me zauvijek pratiti, kao i nezadrživa suza u njegovom oku, unatoč velikoj želji da ostane pribran. Oko nas zijevali su otvoreni krovovi grada koji nije spavao i koji dugo nakon tog kobnog 29.12.2020. neće više mirno spavati. Mrak se spustio na razrušeni grad dok su rijeke ljudi i vozila stizale u ranjeno srce Hrvatske. Uplašeni Petrinjci sjedili su po dvorištima svojih kuća i na pločnicima nadomak ceste, preselivši svoje dnevne boravke pod prašnjavo zvjezdano nebo.

Dnevni/noćni boravak u Petrinji

Razmijenio sam brojeve s lokalnim volonterima i obećao se vratiti sutra, dok mi je Inbox bio sve ispunjeniji porukama ljudi koji su tražili svoju rodbinu i prijatelje u Petrinji i okolici. Pomažući im s informacijama s terena sam postao volonter s terena što ću ostati i sve sljedeće dane. Netko je drugi to odlučio za mene dok su se vrata mog dotrajalog ormara u Igrišću još uvijek tresla od silovite podzemne grmljavine.

Nismo se mogli odhrvati osjećaju neizmjerne tuge. Bager je počeo tovariti cigle na mjestu gdje je lampion žmirkao slabašnom svjetlošću, prije negoli će posljednji put osvijetliti stazu jedne mlade duše u nebo. Potres u Zagrebu je bio težak i brojni ljudi su izgubili svoj dom, ali potres na Baniji je odnio živote. I tom crnom krivudavom prugom protutnjao je u povijest, vukući tužne vagone u vječnost. Strašnik gotovo da nije postojao na karti Hrvatske, a ušao je u povijest kao epicentar potresa koji je odnio ljudske živote. Tog dana pa i stotinu godina unaprijed, Strašnik će biti sjećanje na jednu veliku tugu i bol čitavog našeg naroda. Jednako kao i Majske Poljane, Pecki, Cepeliš, Donja Bačuga, Grabovac Banski, Vlahović, Jošavica, Klinac, Donje Jame … i brojna druga sela.
Razmišljajući o tome na povratku kući, pitao sam se kako tek izgleda taj Strašnik. Što je s ljudima koji u njemu žive, kako su stradale njihove kuće ako centar Petrinje izgleda kao ratna zona? Iz tog promišljanja trgnulo me novo podrhtavanje tla koje je označilo početak jedne duge noći bez sna za stanovnike napaćene Banije.

Na izlasku iz Petrinje sam vidio golemu kolonu mladih ljudi s lopatama. Čitava Hrvatska je došla podijeliti tešku petrinjsku prašinu crvene boje. Osjećam sam ponos, ali i poziv. Moram se vratiti. Moram se vratiti u zaboravljena sela koja su počela krvariti suzama na karti postojanja. Potres je neke ljude bolno izbacio iz života, a mene pozvao natrag u život. Među ruševine, među ljude.

Nastavak slijedi …

Banijske kronike posvećujem svim stanovnicima banijskih sela, kao i nepreglednoj vojsci volontera i donatora koji su nesebično stali uz unesrećene ljude. U ovim kronikama iznijet ću autentično iskustvo iz potresom pogođenih sela diljem Banije, gdje se razornoj magnitudi potresa pridodala bolna magnituda jedne istine o životima običnih ljudi.

The post BANIJSKE KRONIKE 1/20 Tužno mjesto u povijesti appeared first on Slaven Vujic.

KRATKA BOŽIĆNA PRIČA Božić više ne vrišti

                Podne je tutnjalo u starom zvoniku. Toma se sjetio išaranih klupa i spasonosnog školskog zvona, koje bi označilo kraj muke. Bezbrižno djetinjstvo. Ideš u školu, glavni problem ti je nekakav test, a o svemu drugome brine netko drugi. Što si mlađi nekako si bliže raju, a vrijeme kako odmiče udaljava nas od veselog smijeha zaigranih srca.

Zubato sunce nagrizalo mu je sjećanja dok je brisao znoj i prašinu s čela, uz ritmičko lupanje dlanom po staroj jakni maslinasto zelene boje.  Vrijeme je za pauzu na gradilištu, na kojeg je Toma pristigao u potrazi za poslom. Negdje u prašini u kojoj su se uskovitlano ljubili cement, pijesak i šljunak, kao da je vidio školske prijatelje koji su burno proslavljali prve brucoške dane. I on će upisati fakultet jednog dana i biti prvi čovjek s fakultetom u obitelji. Valjda … ako ništa, barem dobro zvuči.

                Ajde mali navali na jelo, bome si zaslužio, govori mu poslovođa. Boljela ga je svaka kost u tijelu, ali nije imao luksuz pokazivanja slabosti. Nije smio riskirati gubitak posla. Otac je već četvrtu godinu bio bolestan, karcinom ga je izjedao. Ne samo njegovo tijelo, već i dvije mladosti. Tomina sestrica je bila osam godina mlađa, ali bitno zrelija i odgovornija od djece svoje dobi. Tako je jednostavno moralo biti, tako im je “grah pao”. Majka je naporno radila kao spremačica u osnovnoj školi i od njene mizerne plaće su živjeli čitavo njegovo školovanje. Njegove školske kolege upisali su fakultete i zanate kako bi se izučili za život, a on se morao izučiti odmah. Iako je bio oštroumno dijete i pronicljivi srednjoškolac s brojnim talentima, nije razmišljao o nastavku školovanja. Tijekom školovanja često je radio kao ispomoć gdjegod je trebalo, a težak život u maloj kućici koja se bojala svake nove kiše ga je potjerao dalje u svijet, u potrazi za dobro plaćenim poslom. Bio je nejake građe, još uvijek nevino tinejdžerske, ali se silno trudio da u poslu ne zaostaje za starijim i snažnijim kolegama. Tijelo ga je boljelo od napora, ali ništa manje nego srce dok bi gledao svoju majku kako brižljivo broji sitniš i smišlja sutrašnji skromni ručak kojeg će pretvoriti u veselu gozbu.

                Bližilo se vrijeme Božića. Bio je sretan što će ići kući; to je bio prvi put da je odvojen od roditeljskog doma. Oči su mu bile pune svijeta koji se nadmoćno natkrilio nad tihom sudbinom jedne marljive radničke obitelji. Tvrdoglavo se zainatio da će uspjeti u svijetu, da će postati netko cijenjen kako bi svojoj obitelji omogućio ljepši život. Novu kuću, bogatiju trpezu, sjajnije Božićne ukrase. Božić. Nije mu se radovao. Osjećao je kao da je to blagdan odabranih. Blagdan za one koji imaju novaca i vremena bogato okititi svoje kuće i trbuhe. U njegovoj kući stanovala je bolesnička patnja, na putu u vječnost koja se činila tako bajkovitom, nedostižnom i nestvarnom. Stvarnost je bila satkana od gladi, prokišnjavanja, suza, vrištanja tijela. Samo je majka uporno stvarala raj tamo gdje je crna rupa prijetila da usisa sav taj jad postojanja. Kakav crni Božić. Tresao je prašinu sa sebe, okrećući se prema dalekim horinzotima kako bi sakrio bolan grč umornog tijela od svojih kolega. Prvi se vratio teškim teretima i krenuo zaslužiti svoju plaću jer Božić ionako pripada drugima.

                Znao je da će ga majka radosna dočekati. I otac. Potrudio se da izgleda puno bolje i svježije nego što se osjećao. Uredio je odjeću, obukao jedine traperice i jaknu koju je imao, a ispod toga je nosio džemper kojeg je dobio na poklon od gospođe koja je nosila hranu na gradilište. Bio je neobično topao, kao da je negdje drugdje na svijetu postojala bolja vuna. Pred kućom ga je planirao skinuti i složiti u vrećicu, te ga pokloniti tati kojeg je sve češće morio hladan tres tijela. Ptolazio je ulicama poput nekog vremešnog boema, nastojeći upiti što više od svijeta prije negoli se vrati u svoj trošan dom. Dobro je, čini se da neće biti velike kiše, pomislio je. Božić je namigivao šarenim svjetlima u većini kuća. Zastao je pored kuće s velikom kapijom, iza koje su bila parkirana dva novija automobila. Kuća je bila toliko prostrana da mu se činilo kako u njoj zasigurno živi veliki broj ljudi. Što bi tolika kuća trebala maloj obitelji? U njoj se samo možeš izgubiti. Žućkasta fasada tog velebnog zdanja reflektirala je svjetlost lampica i činilo mu se kao da prolazi pored sunca. Ali to nije bilo njegovo mjesto pod suncem. Kad bi imao toliko lampica i ukrasa, vjerojatno bi i dom njegove obitelji svijetlio brojnim prolaznicima. Ovako je njegov dom samo još jedna kuća koja zvecka kao gladna kasica prasica i miriše na bolnicu za ljude pojedenih tijela. Tata. Obrisao je suzu koja se neumoljivo skotrljala niz obraz. Nemoj misliti na najgore. Budi snažan, sine! Poštivao je svog oca, ali teško mu je bilo ne misliti na najgore kad najgore svakako dolazi.

                Već je mogao vidjeti obrise školskog igrališta koje je spavalo, umorno od dječjih koraka i smijeha zaigrane mladosti. Na putu prema njemu zastao je pred kućicom od nekih tridesetak kvadrata s neuglenom fasadom i nekakvim pokrivačem koji bi se trebao zvati krovom. Iz tog doma dopirala je stidljiva svjetlost lampica koje su vjerojatno stajale na siromašnoj jelki kao svečano odijelo na prastaroj vješalici. Pomisllio je kako u toj kući zasigurno stanuju patnja i siromaštvo. Ni tih par lampica nije uspjelo zasvijetliti Božićno. Čak i Božićna svjetla ne svijetle svugdje podjednako. U nekim kućama prigušena su i jedva primjetna. Božić nigdje nije isti, a svugdje ga ima. Ima li Božić veličinu?

                Nešto je, ipak, bilo posve jedinstveno u toj potleušici. Čuo se smijeh. Čula su se radosna djeca, zaigrana sa svojim roditeljima. Čula se vesela mati. Čuo se umoran otac, vjerojatno već dobrano pospan nakon rada. Pomislio je da još postoje neke kuće u kojima majke stvaraju gozbu i raj. Poželio je proviriti unutra jer mu je srce radosno poskakivalo u ritmu trošnih lampica. Nekoliko stotina koraka ranije, divio se raskošnom zdanju koje kao da je svijetlilo Božićem u punom sjaju. Ta ogromna kuća vrištala je Božićem iza zatvorene kapije. A ova mala kućica imala je samo klimava vratašca na ulazu u vrt, odškrinuta u znaku vrlo namjerne dobrodošlice.

                Osjetio je Toma sram. Ljudski je željeti više od onoga što imamo. Prirodno je da oči nastoje izmjeriti vrijednost stvari koje drugi imaju. No, Božić se ne da izmjeriti. On može vrištati sjajem jednako kao i tugom. A može se i veseliti dobrim duhom. Ne zato jer postoje razlozi za veselje, već upravo zato jer ne postoje. Melem radosti razmazati po crnim vrištećim rupama, po užarenim ranama mladosti i starosti. Baš onako kako je to radila njegova mati, čineći od svakoga dana veselu gozbu, praznik siromaštva! Što li je moja mati, nego Božić? Što li je moj otac nego vječna radost moga srca. Tko se veselio moj prvim koracima? I tko se danas raduje koracima s kojima ću ući u svoju obiteljsku kuću?

                Nisu svi Božići isti, ali je svaki Božić jedna lampica u beskonačnom i vječnom nizu svjetala koja nas vode tamo gdje radosno pripadamo. Nisu sve jelke jednako velike niti jednako sjajne. Nemaju svi pokloni isto trajanje. Najduže traju pokloni sastavljeni od dobrih želja koje je ljubav strpljivo plela. Sve što imamo u životu je jedan veliki Božić. Ponekad lampice hvalisavo trepere, a ponekad se gase da bi neke druge zasjale. I ponekad se ljudi gase i sve najbolje u njima svijetli u onima koji ostaju.

***

                Zatvorio je Toma album obiteljskih slika. Oko vrata osjetio je topli zagrljaj njegove ponosne žene. Na ramenu koje je prenijelo silne tone cementa, osjetio je brižnu majčinu ruku. U krilu su mu sjedili sinčić i kćerkica, posve uronjeni u neobičnu Božićnu priču. U njihovim očima zasjao je Božić duginih boja. Odložio je pažljivo album na stol uz mirise još jedne skromne gozbe obnovljene stare kuće, koja je svijetlila svima radošću i nadom. Prošetao se do prozora i pogledao najsjajniju lampicu na nebu.

Sretan Božić, tata.

The post KRATKA BOŽIĆNA PRIČA Božić više ne vrišti appeared first on Slaven Vujic.

PISMA DRAGOJ Jebiga, mi nismo san

Znaš, shvatio sam. Mi nismo ti. Nismo ono što bi ti htjela. Nismo maštoviti ljubavnici čije pore isparavaju divljim medom pčelica što leptirasto zuje. Nismo paraglideri sunčanog, vedrog dana. Gledajući našu ljubav na dlanu, crta života isprekidano se smijulji. Da mi je barem sad neka baba gatara da za makar svoj džep smisli nešto rapsodičnije. Ipak, mislim da i to kratko trajalo, baš kao i san, tvoj san … ali ne, mi nismo san.

Mi smo ona neka trnovita i žilava java, izbrazdana nogama slučajnih prolaznika koji su tako utrli put prema svojoj sreći, ili barem tako (lako)misle. Patnici i brodolmci, eto što smo mi, draga. Srasli smo kao dvije rane okrunjene krastom sladunjave boli i patnje. Ispod toga čista smo krv i meso, kože deblje svakim nanosom novog drvlja i kamenja. Prije ili kasnije, poteći će krv iz nas. Neka miješana, razularena bujica stanica kojima je tijelo postalo premaleno. Istjecati će iz rane gnoj neke nove nade, praćen zamamnim zadahom uskipjele strasti. Srast. O da, to smo svakako … ali ne, mi nismo san.

I ja bi sanjao, draga. Sve te svilene noći čeznutljivih pogleda ispod bisernih zvijezda, tih lukavih grijalica duše. I ja bi da me Mjesec gleda sumnjičavo jer ću opet skinuti zvijezdu s neba, onako kako razbojnički tučem prstace po obali. Jebiga, neke zvijezde s neba padaju kao od šale, ali ja sam za moje morao udarati sumanuto po nebu. Ništa teže ne pada na glavu od zvijezde koja nije htjela pasti u nečiju želju. I ja bi draga još jednom osjetio zvijezdu u ruci ma koliko bila zabranjena i pogrešna – samo da mogu reći da sam bio doista dio nekakve romantične bajke. Baš onako kako bajke izgledaju … ali ne, mi nismo bajka, mi nismo san.

Ne znam zove li se ovo uopće ljubav? Potopljeni leptirići u talogu duše, u močvarnom tlu bivanja što svakim danom prijeti nekom novom plimom. Je li ljubav ovo tvrdoglavo migoljenje crnih leptirića koji nestašno uznemiravaju silan crni mulj, sav katran postojanja? Ili je ovo ipak bajka u kojoj će leptirići procvasti šareni ponad močvare, a prema nekim udaljenim horizontima poteći će mirisne rijeke radosti nove vječne ljubavi koja će trajati do kraja vremena, ili pak do prvog buđenja? Krasan san, ali mi nismo san.

Pijem gorču kavu. Gledam u šalicu, iako mrzim gatanja. Tražim oblik koji će reći da me čeka nešto posve predivno u budućnosti. Okrećem šalicu u sto smjerova. Tražim. Gledam. Buljim. Ništa. Samo crni talog. Crn k’o grob. Grob svih snova, želja i nadanja. Ništavilo istine. Protresam šalicu i u djeliću sekunde vrtim album sretnih trenutaka, no proždrljivi talog ih je usisao u svoje crne rupe i izbacio daleko izvan moje galaksije. Gledam ima li nas negdje, pa makar na nekom rubu budućnosti, da hodamo njime u inat bezdanu. Vidim jednu glavu – ma nije ni glava, ali moram nešto vidjeti. Vidim glavu kako se ceri pred giljotinu. Okrenuo sam šalicu da nestane giljotine, ali nestade glave. Crna se tama smije u šalici. Nema nas. Našao sam svašta, ali ne i nas. Mi nismo san.

Jesi li još tu? Nemoj me zgužvati. Ta nije se rodio svatko za ljubav šarenu i mirisnu. Nekoga je život pomeo, a netko je pomeo sam sebe. Puno je nas u vrištećoj drači postojanja koja želi vječno otvarati nove rane iz kojih će poteći ono najbolje od nas, ostavljajući za sobom močvarni talog koji ritmički diše. Ne znam si pomoći. Što se više otimam, više me drača steže, više me trn boli. U živim grobovima vidim sve osim lica, vidim tijela izranjavana, vidim duše potučene. Ali, vidim i jedno lice. Vidim te. Vidim tebe, draga. Evo hitam skinuti tvoju draču, utrnuti tvoj zagušljivi jamb. Evo hitam po cijenu svojeg mesa, nek’ se naždere drača i nek’ me poslije pokopaju u mulj. Ali tebe draga, tebe vidim .. i tebe ću spasiti. Ne, mi nismo san …

Svjetlucati će ti oči na mjesečini, prepune zvijezda. Tek sad vidim da nijednu ne smijem dirati jer premalo će ih ostati u očima. Zrcaliti ćeš tisućama nada. Sjediti ćeš pored mene uz pokoji uzdah, klatiti se na vjetriću koji još nije odlučio koliko će buran biti. Savijati će se moje misli oko tvojih rana poput zavoja, a moje srce hrliti će prema tvome, u nekakav novi infarkt. Noge brčkamo u crnom moru zlatnih ribica. Ispunjavaju li želje samo ribice iz močvare, pitam se? Ne znam, ali pretvarati ću se da je tako. E pa, ribice, počuj me. Imam samo jednu želju. Želju da ona bude sretna. Ne, ja više nemam san, potrošio sam snove. Mi ne možemo biti san.

Fališ mi. S obzirom da te nisam ni imao, mora da si san. Jebiga kako to, mi nismo san…
Crni leptiri u onom mučnom talogu ljube se još snažnije.

…

The post PISMA DRAGOJ Jebiga, mi nismo san appeared first on Slaven Vujic.