Jaz

Možda bi bilo bolje da se nikada nisu sreli. Možda je njihov susret udesila sama sudbina. Bilo kako bilo, nisu jedno drugome pristupili olako. Obigravali su, ispipavali teren, strepili da se ne odaju, da ne oskvrnu jedno drugo. U svojoj čistoći i iskrenosti, strahovali su da ne počine kakav zločin protiv prirode, konvencija, Boga, da ne ukaljaju nešto istinski nepatvoreno. Za svakoga je ono drugo biće bilo sama esencija sveg vrijednog i plemenitog u životu, odraz diviniteta ukalupljen u tijelo čovječje. Promatrali su se nijemo mjesecima, u nevjerici kako to da nikad prije nisu tako jasno u nečemu spoznali ljepotu van apstrakcije.

Jesu li trebali jedno drugome okrenuti leđa i otići, zauvijek, bez izgovorene riječi? Kako tražiti u srcu savjet kada ono kuca samo za to da uza se osjeti ono drugo srce?

A što da ona radi kada je ničije tuđe oči ne gledaju kao boginju, kada je nijedne druge ruke ne miluju tako pažljivo; u isto vrijeme strastveno i ispunjeno strahopoštovanjem? Kako da mu se sva ne preda kada osjeća da se on posve ozari čim ona uđe u prostoriju, kao da ispred njega uz zvuke fanfara korača kraljica Sheba a ne obična, smrtna žena? Kako da je on ne obožava kada ga nijedna druga ne vodi put svojih najzamamnijih tajni bez trunčice prezira, sebičnosti ili podsmijeha? Kada mu daruje nježnost, beskrajno strpljenje i blagonaklon smiješak, kako da joj se ne zavjetuje zauvijek?

Tko da im sudi? Tko da im da dopuštenje? Tko je dovoljno suosjećajan, zainteresiran i dobronamjeran da sasluša, shvati i savjetuje? Kome je, na kraju krajeva, do njih uopće stalo?

Nikome, prepušteni su sebi samima. Nasreću. Zato za njih i ima nade.