SVAKA SLIČNOST SLUČAJNA

Gledala je kako prekapa po metežu njene ostave sa iskrenim zanimanjem sudionika mađioničarske predstave, samo što je umjesto misterioznog šešira za performance služio mračni, pretrpani sobičak. Ma kutija, ladica, polucilindar, soba… stari perverznjak Freud već nam je odavno objasnio da je sve to isto sranje, sve je simbol ženskog, statičnog, tamnog, kompliciranog, ustajalog, zapuštenog, a sve su to glupe i ograničene predrasude koje je ova zapuštena ostava samo potvrđivala. Prokleta izdajica ženskog roda.

Osim par gornjih polica na koje bi bacala namirnice poslije posjete dućanu i za kojima bi kasnije automatski posezala i ne paleći svjetlo (bog zna radi li ta žarulja još uopće), Mateja pojma nije imala koji se sve vrazi mogu naći među prašnjavim konzervama i teglama s ljubavlju upakiranih i s mukom doTEGLJENIH iz majčine iscifrane kuhinje (neke su žene rođene domaćice) sa čipkastim firangama. Nije imala srca (a ni živaca) odbiti sve te izvorne rukotvorine roditeljskog doma, ispasirane i ukiseljene emanacije majčinske ljubavi koje su se godinama gomilale i skupljale patinu u tom kutu njenog malog stana. Svojevrstan deponij sentimentalnosti. Mama ni slutila nije da ima svoj pravi mali oltar u Zagrebu, presvet da ga se uništi, preproklet da mu se utječe.

Rastao je svaki put kad se Mateja vraćala od staraca jer joj je bilo lakše ugristi se za jezik, nasmiješiti se, uprtiti nepotrebnu bagažu i drndati par sati u busu sa ljigavo rasplesanom hladetinom u krilu, nego reći toj ženi ne. Naravno, mogla si je uzeti vremena da joj razloži kako njoj sve to predstavlja besmisleno mučenje i nepotrebnu zajebanciju, kako joj ne treba pomoć i ne čezne za ‘aromom roditeljskog doma’, a mama na to ni riječ ne bi rekla. Njen bi ukočen pogled, doduše, govorio i previše. Jeste li ikada vidjeli jednog od onih tihih štenaca sa velikim, vlažnim očima koji vam nikad lajanjem ne predbace što odlazite, ne cvile, štekću niti pokušavaju trčati za vama, osim što u vas pilje TIM optuživačkim pogledom? Mama je uvijek sve shvaćala osobno… odnosno, to je bila narav njene igre. Uloga vječne žrtve samo je drugo lice krajnjeg egoista. Isti vrag. U oba je slučaja riječ o osobi koja misli da je u središtu vrteške što se zove svijet. Ma da ne bi. Odavno je Mateja nju prokljuvila i zaplesala po njenim pravilima, ali u svom taktu (ta i ona je žena, buduća alma mater, žitovorka, bog i batina, matora gnjavatorka). Zato će i sljedeći put kao prava dobra kćer pokorno kimnuti glavom, slatko se nasmijati ponosnoj materi i brzinom svjetlosti udaljiti u suprotnom smjeru od te egocentrične narcise i njenih guilt-tripova. Neke su majke rođene kučke. Valjda nije ništa genetsko.

“Jebo majku!” negalantno zaurla Zico kada se njegov mali nožni prst prebrzo i preintimno upoznao sa špranjastim ćoškom drvenog sanduka. Trapavo je odgegao par koraka natrag u nedostojanstvenoj pozi noja s glavom u pijesku, pružajući Mateji (i predobar) pogled na njegova žgoljava, stršeća križa i bokserice što su tri prsta virile iznad ruba iznošene kućne trenirke. Isprane, izlizane, jeftine, s izblijedjelim uzorkom smajlića razasutih po tkanini koja se već po tko zna koji put ofarbala u pranju. Katastrofalan modni gaf, nešto u čemu prosječan 25-ogodišnjak ne bi dopustio da ga nađu ni mrtvog, a pogotovo ne netko kao Zico sa svojom beskreditnom taštinom slavom opijene holivudske starlete. Poštujući to malo dostojanstva što mu je preostalo, ona se pravila da ne vidi vesela lica koja su joj besramno namigivala tik iznad dlakavog procjepa njegove ispeglane stražnjice. Ako je mlad Don Juan ikad pita za savjet o osvajanju žena, Mateja si je napravila mentalni podsjetnik da ga suptilno upozori na krucijalnost tako banalne stvari kao što je izbor gaća.

Kako netko uopće dođe u posjed tako ljigavog komada veša, pomisli ona, zar je moguće da frajer koji šeće gradom s frendovima snimi takav okuuvredljiv kič i pomisli: “To moram imati!” Ili, još gore, ode ciljano po njih (zna se kako muški obavljaju shopping). Teško. Osim toga, zaključi ona gledajući u Zicov potiljak prekriven nepočešljanim čupercima mišje sivo-smeđe kose sa vrhovima spaljenim amaterskim blajhanjem u kućnoj produkciji, netko tko fura imiđ trendy frajera nema baš takav uzorak ponašanja. Tko zna, možda i Zico ima majku koja ‘brine’. Beskompromisna ljubav čini čuda, ne bi vjerovali. Tough love je najčešće tough samo za one koji ju dobijaju… u glavu, naime.

Kasno je popodne i on je u žurbi, nervozan, ljut. Šizi na cijeli svijet i najradije bi žestoko osvetnički šutnuo prokleti sanduk kad mu ipak ne bi bilo žao vlastitog mesa. Uveče mu dolazi neka, bog zna koja po redu (Mateja je već odavno shvatila da je pamtiti imena Zicovih ‘prijateljica’ samo trošenje dragocijene memorije malih sivih stanica), no sve izgleda da bi za ovu i mogla pokrenuti mentalne vijuge jer si je faca za ovaj put stvarno dao truda. Čovjek kuha večeru, ni više ni manje, pa nije to mala stvar! Mora da mu je fakat stalo da joj se zavuče pod suknju, eh Zico, crni Zico.

Bombastično joj je obećao večeru, i to pastelno romantičnu, uz svijeće, kancone ili šlagere (ovisi preferira li mala digiće ili švabe), mirisne štapiće, aromatska ulja i sve ostale TV stereotipe što uz to već idu, i par je dana hodao uokolo napuhan kao razdrljeni oslobodioc sa nosom u nebesima, nadahnut na plemenito preseravanje i propovijedi o novospoznatoj zrelosti. Nadišao je, kaže, površne vezice i jeftine, plitke curetke. Sada će ulagati u, to jest, polagati će samo klasu, a s klasom treba otmjeno, poseban tretman, sve par excellance. S kraljcom kraljevski i tako bla bla u nedogled. A onda se, par sati prije na sva zvona rastrubljenog banketa za dvoje (Mateju je baš zanimalo gdje je ovu pokupio kada toliko kokodače o njoj), sjetio da bi ga mogao i pripremiti. Pravi biser muškog planiranja. Jelo treba sastojke, a sastojci koštaju, osobito oni egzotični i tu je cijeli Zicov brod potonuo, skupa sa jedrom, sidrom i zatečenim kapetanom. Glu gluu gluuu…

Zico je Matejin susjed iz stana do; dijeli ih jedan zid i cijeli jedan svemir. On je kicoški tip sa pomno skrivenim (čitaj: poreknutim) kompleksom provincijalca u velikom gradu, uvjeren da prati modu i trendove metropole u koju je kao izgubljeno, ofucano mače stigao na početku studija. Misli da ako ostane ‘u tijeku’, ako prati špicu i sluša chartove da nekako vlada tom milijunskom zvijeri koja ga potajno užasava i podsjeća na kulturalni šok koji nikada nije zaista nadišao…to je barem bilo Matejino mišljenje (naravno, mudro ga je zadržala za sebe). Te je prve godine potrošio na predanom gubljenju naglaska i u roditeljskom krilu stečenih manira, pa iako je usput gubio i semestre na faksu, trud mu se isplatio jer je Mateja, kad se tek doselila u zgradu, mislila da pred sobom ima autentičnog purgera, autohtonog zagrepčanca. Mora da si je tip u sebi čestitao uz fanfare i sva zvona. Kasnije ga je odalo pijano nostalgično pjevušenje primorskih pisama što bi dopiralo kroz loše izoloacije za vrijeme osobito sumornih i maglovitih siječanjskih večeri kada mrak proguta ulice i ljude već u rane posljepodnevne sate. Nikad mu nije rekla ni to da je vidjela, tj. čula, njegovu meku stranu. Snijeg u gradu nije čist i bijel, a zima ne grize samo hladnoćom i od svega toga pucaju te čudni filmovi, poželiš se čak i onog od čega si nekoć pobjegao. Zna to Mateja dobro i sama, pa ga pušta da vjeruje da ju je zavarao nedodirljivom fasadom kad je sirotan već tako pomno gradi i održava. Valjda svatko treba slične male iluzije da preživi, kao tanku koprenu koju može postaviti između sebe i Stvarnosti da bi dalje imao snage nastaviti svakodnevni hod po rubu. Ono što ne vidiš i ne postoji, zar ne?

Pojma nije imala koje mu pravo ime, za sve je bio jednostavno – Zico. Mateja je bila uvjerena da su mu roditelji nadjenuli nešto za njegove uši preprofano poput Žarko ili Zdenko, što mu se činilo nespojivo s vlastitom pojavom. Ili barem njegovom percepcijom iste. (“Nepremostiv disparitet” rekla bi njena Sonja koja se nikad nije zadovoljavala da bobu kaže bob, već bi izvlačila herbarije u potrazi za latinskom nomenklaturom jebenog bobičastog voća. Isti drek, rekla bi Mateja, ali Sonja bi inzistirala da je “c’est la merde”. Komplikatorica). Nova sredina, nov život, novo ime. Kao oni špijuni u paranoidnim krimi romanima. Možda je i vječno cool, samopouzdani Zico bježao od nečega, ali Mateja je sumnjala da je u pitanju bilo išta ozbiljnije od ‘nedoličnog’ odrastanja na selu među ‘prostim’ ljudima. Ne bi se začudila da taj lik jednog dana stvarno ušeta u MUP i zatraži službenu izmjenu imena u Zico. Takav je on bio; glumac riješen da igra odabranu ulogu do kraja, kao što je uvijek i šale tjerao predaleko.

Zico samozavaravatelj, bonvivan, Zico neotesani sin patrijahalne sredine, Zico netaktični vječni teenager i dalje je beskurpulozno rondao po Matejinoj ostavi, a ona je i dalje šutke trpila njegovu intruziju. Malo aktivnog, ‘muškog’ elementa u Freudeovoj kutiji trebalo bi naposlijetku biti kao onaj yin-yang balans suprotnosti, svjetlo razuma u tami instinkta, kozmička ravnoteža, iskra koja potiče stvaranje ili što već ne. Možda u ovom slučaju potakne pospremanje. Ionako nije imala što pametnije za raditi; subota je ali njoj se ne izlazi i najvjerojatnije je da će večer provesti ispred jednog od ekrana, ako Sonja ili netko drugi ne nazove i baš je upili da ode s njima na kavu.

Ah, te subotnje kave! Nekad su bile doživljaj, bitniji i istančaniji hepening od drmuskanja u kakvom zamračenom klubu, tada kada si upijao svaki najbeznačajniji detalj oko sebe, kada je od svjetske važnosti bilo tko je što obukao, koga sreo, što rekao a što znakovito prešutio. A tek njihove polupečene filozofije, mudrovanja, monolozi i stajališta u čije su se ime bili spremni fanatično prepirati cijelu noć ako treba. Tada su željeli iskreno razumjeti život, shvatiti sve s čime su se susretali, tada se većina ljudi čak i trudila izraziti, uzgojiti neko mišljenje, ma kako naivno i slijepo idealistično bile te verbalizacije mladosti i neiskustva. Iluzije, svete dječje iluzije.

Možda je stvar do nje, a ne tih ljudi. Možda su ONI napredovali, otišli dalje, a ona ostala zaglibljena u svijetu neostvarivih ideala, pa joj se samo čini da su ostali zatupjeli, odrekli se privilegija slobodnog preispitivanja i razmišljanja svojstvenih ljudskoj vrsti. Život ti to napravi – zatupi te dok sagorijevaš u svom padu kroz sve gušću atmosferu dok jednom konačno ne tresneš o tlo i ostaneš za svagda ležati dva metra pod zemljom. Čini se da što si tuplji, sporije padaš, dulje živiš. Prekrasna ironija. Da li djeca, kako malo po malo rastu, u stvari rade sitne koračaje unatrag od onog što bi trebali biti?

“Ovo ti je sve zakurac!”

Rezignacija je kipjela u svakoj njegovoj riječi i pokretu, no Mateja nije ni trepnula. Zico se okrene i zagrabi svojim krivim, štrkljavim nogama prema vratima poput smrtno uvrijeđenog miljardera čiju su posjetnicu s neskrivenim prezirom odbili u Ritzu. Već ga je mogla vidjeti u pingvinskom smokingu i bijelim miki-maus rukavicama kako lamaće rukama po zraku i viče “Nečuveno!” istim tim tonom. Ajme, što smo danas osjetljivi! Odvratila je pogled da se baš ne naceri Zici u lice iako ju je, ruku na srce, bolilo živo što će on pomisliti. Konačno, nije ovo 0-24 sapomosluživanje, nikad mu nije stavila svoj stan na raspolaganje, Zico se uvijek bio sam pozivao, drzak poput uličnog mačka i isto tako neuzajaman u davanju. Znala je da mu neće ni pasti na pamet da se ispriča, niti će ga obziri spriječiti da ponovo bane i nametne se njenom miru kao jebeni Arpad nekoć pastoralnim kmetovima na Dravi, a Mateja ga je jednostavno prihvatila takvog jednosmjernog, gotovo sociopatnog. Koja se budala uostalom ne bi sjetila nabaviti namirnice prije kuhanja, pa lik ima već dvadeset pet, nije valjda da misli da jogurti rastu u frižderu, a kruh u košari za peciva? Ma za sve su to krive mame, štede klince na krivim lekcijama i čine im medvjeđe usluge, pa poslije Život to s masnim kamatama naplaćuje i trlja ruke u sadističkom veselju bankara tuste šije. Komu uopće trebaju neprijatelji da im podmeću noge kad su tu roditelji? Put u pakao je popločan dobrim namjerema. Zlatne riječi. Zlatne!

Mateja odšeta do ormara, uzme veliku vrećicu čipsa i sjedne pred TV baš u trenutku kad je Zico zalupio ulazna vrata za sobom. Umjesto pozdrava, Mateja ga pozdravi krajnje nedamskim hrskanjem kemikalija sa sintetiziranim okusom roštilja među kojima se u tragovima nalazio i krumpir. Ako loverboy požuri stići će do nekog take-out grilla prije zatvaranja, no glavni problem je u tome što je Zico uopće toliko prokleto komotan, a za to ne postoje instant rješenja poput narudžbe za van. Uostalom koga briga iz čije je pećnice stigao bajni bečki odrezak za večeru? Bitno je jedino znati da ljubav ide kroz želudac i ujutro će, ako sve bude išlo po Zicovom planu, već biti kasno za curu kad otkrije da njezin rosenkavalier pojma nema o pripremanju jučerašnjih oblizeka. Ulovila se ribica na praznu udicu, ni prva ni zadnja. Muški 1, žene 0. To ti i treba kad se cijela prodaješ za jednostranu, kratkovidnu fascinaciju. Je, krasno je naći nešto lijepo u svakome, ali sve treba imati svoje granice… pa i donje.

Žvačući čips Mateja pomisli kako bi ipak bilo lijepo se netko toliko ustanca oko nje da joj pripravi večeru. Ili barem pokuša, pa sakrije svoj fijasko narudžbom iz najbliže pizzerije. To bi svemu čak dalo nekako romantičan, dražestan, lijep ton. Problem je što se Mateja umorila od čekanja na romantične, dražesne i lijepe stvari, kao što se umorila i od čekanja na Djeda Mraza, trenutnih rezultata brzih dijeta i općenito dobivanja nečeg za ništa. Mama je rekla da ju je tata osvojio onaj dan kada se pojavio na pragu njene roditeljske kuće sa lovačkim gulašom od zeca kojeg je sam ustrijelio. Rekla je da je, dok je tamo na dovratku sjao od zatelebanog ponosa kao sveti Ilija Gromovnik, bio za nju najljepši čovjek na cijelom svijetu (bilo je to ujedno i zadnje jelo koje je tata ikada spremio. Nema što, čovjek je pametno odigrao svoje karte). Ne’š ti romantike; muškarac lovac brine za ženu što čuči kraj ognjišta i pazi da se ne zatrne vatra i, ah, drevna epska saga inteligentnih hominida se nastavlja. Doživotna veza izgrađena na barutom začinjenoj smrti nedužnog šumskog glodavca, romansa procvala uz lonac pun raskomadanog zeke. Zvuči kao nešto iz mračne tamnice Adams Family, a ne iz neugledne kamene kućice u našem Gorskom Kotaru. Ali što ćeš, treba uzeti što god ti Život nudi i nastojati na tome graditi. Iz gnoja cvijeće, iz krvi krvavice… Ili kako je to već stara bila sročila. I iz tako je neobećavajućeg starta niklo more uspomena, godine skladnog braka i dva nova života. Slaba je karika izdržala, poslužila svrsi i priča je nastavljena.

Ako te Život stalno gađa kamenjem, barem ga iskoristi da od njega sagradiš zid i sačuvaš glavu od novog kamenja što leti u tvom smjeru, dok mu iz skloništa pokazuješ srednji prst, gord što si se ipak snašao. Samo budale stoje na vjetrometini. Mateja se smatrala provjerenom budalom. Znala da ne postoje savršene prilike, ali svejedno još nije bila spremna u to povjerovati i živjeti u skladu s time. Valjda je to značilo da je još uvijek mlada, optimistična i ponosna. Ili samo prkosna, naivna i blesava? Vrag bi ga znao.

Možda su mame ipak bile u pravu.

Eh, nekad je život bio puno jednostavniji iako nije postojao take-out.