Zanimljivo...cijela ta filozofska priča oko knjige mi je zanimljiva, glavni lik ima velik potencial, ali nešto mi nedostaje. Što nisam sigurna. Možda...moreZanimljivo...cijela ta filozofska priča oko knjige mi je zanimljiva, glavni lik ima velik potencial, ali nešto mi nedostaje. Što nisam sigurna. Možda prerano završi, no dobro to je cijela stvar, taj kraj, ne može biti drukčije nego što je, ali opet nešto mi nedostaje, nešto mi je nedorečeno. Možda je namjera reći kako je život nedorečen, ha ha ha
Znam da glavni lik mora biti enigmatičan, no nekako mi je previše pa nedorečen, želim suosjećati s njim, a ne mogu. Možda je to i namjera knjige. Ne znam. Što propuštam? Nije da mi priča nije bila zanimljiva ili da sam bila zgrožena tim junakom ili antijunakom (kako hoćete). Je li bi trebala pokušati pročitati je ponovo?(less)
jako lijepa priča za djecu...kao dijete uživala sam u njoj, zabavna je i vesela. Pero smišlja nešto: obnoviti stari mlin koji su seljani napustili i u...morejako lijepa priča za djecu...kao dijete uživala sam u njoj, zabavna je i vesela. Pero smišlja nešto: obnoviti stari mlin koji su seljani napustili i u tu svrhu okuplja svoju družinu. Roman vjerno prikazuje djetinstvo, radost pustolovina, avantura i mladog idealizma... što više za poželjeti od knjige za djecu?(less)
Možda bi bilo najjednostavnije reći ovo---Marinković je odličan pisac, ima onaj sirovi talent za pisanje koji je ponekad toliko bitan. Njegovi likovi...moreMožda bi bilo najjednostavnije reći ovo---Marinković je odličan pisac, ima onaj sirovi talent za pisanje koji je ponekad toliko bitan. Njegovi likovi su ljudski, uvjerljivi, zanimljivi, a on uvijek uspije zaviriti u ono što je najintimije u čovjeku, ponekad sa nekim ironijskim odmakom, a ponekad čini mi se ipak sa nekakvim suosjećanjem.
Glorija mi je jedna od najboljih drama hrvatske književnosti, obrađuje s mnogo dinamike i duha sukob ideala i stvarnosti, pojedinca i društva, religije i osobe, duhovnog i tjelesnog, umjetnosti i zbilje, a posebno tu dolazi do izražaja, barem meni, Jagoda i njena unutarnja prevrtanja, jednostavno psihološka karakterizacija glavne junakinje je vrhunska.
Osim izvrsne karakterizacije različitih tipova osobnosti i njigovog sukoba, kao i uvijek, iskren i dobar opis života u maloj sredini i orginalnosti nekih pojava takvih mjesta ( Marinković općenito izvrsno opisuje otočnu sredinu). Dijalozi mi zvuče prirodno, kao da teku sami od sebe...Pitam se kako bi bilo pogledati Gloriju u kazalištu. Je li ovo jedna od onih drama u kojima se više uživa u čitanju? Ima nešto filozofsko u Gloriji, no ipak čini mi se kako bi "živjela" i mogla imati svoje ostvarenje i u teatru.
Što ljudi sve ne čine iz uvjerenja, i iz kojeg čega drugog...ponekad je teško razumijeti ljudsku prirodu. No, ova drama se tome približava, nekakvom razumijevanju, iako ne teži i objašnjenju, a možda me baš i to privlači. Neke se stvari možda i ne mogu objasniti. (less)
Glavni akteri su Antun Vrančić, Sulejman i Džihangir, a koncentracija na pojedinog od njih dijeli roman u tri dijela. Iako je sam način pripovijedanja...moreGlavni akteri su Antun Vrančić, Sulejman i Džihangir, a koncentracija na pojedinog od njih dijeli roman u tri dijela. Iako je sam način pripovijedanja uobičajen (sveznajući pripovjedač poznat iz realizma), bez nekih postmodernističkih inovacija, struktura samog djela nije, fabula nije čvrsto povezana. Brojni likovi se javljaju i nestaju, umiru ili jednostavno budu ostavljeni u limbu, dok pisac istražuje neku drugu nit ljudske sudbine i ličnosti, a onda i zaboravljeni ili napušteni
Roman je nazvan prema snu, a možda baš u opisanim snovima nalazimo intepretacijski ključ za tragične sudbine brojnih likova... Prvi san je o karavani, a simbolički je i u ovom snu iskazana surova borba za vlast tako prisutna u druga dva dijela knjige: «Ona dvojica do tebe u koloni, prednji i stražnji, najljući su ti protivnici. Prvi zato što ga sustižeš i potiskuješ, a stražnji zato što mu stojiš na putu. (str.77)» Možda u ovom snu pronalazimo i simboliku za Antunovu ambiciju i borbu za uspjehom. On sam je rekao kako kad kazuje svoje snove, odaje i sebe. Drugi san nosi isti naslov kao i sami roman, a odnosi se barem koliko znamo i koliko Antun kaže, na mlađeg sina Sulejmana i nježne Nurbanu. U snu «psi u trgovištu», gazdarica u koje se sanjač sklanja je bezglava, a Antun joj sam daje promjenjive glave, mogla bi predstavljati Đžihangirovu majku koju je tako uporno tražio u svijetu i u drugima, i koja je ostala bez glave po želji ruske konkurentice za ljubav sultana. Psi koji opsjedaju kuću u koju je utrčao mogli bi predstavljati sve zle ljude, doušnike, moćnike, one koji provode nasilje i one koji ga naređuju. Đžihangiru nije bilo spasa, dostigli su ga metaforički psi koji su ga izludjeli svojim lavežom dok nije umro, lud, naslonivši glavu u krilo bezimene žene. Bezglava žena u snu odgovara i na pitanje zašto pse nije moguće uništiti, a možda i na pitanje zašto nije moguće uništiti animalno u čovjeku, jer « Njih je mnogo, a dan kratko traje. Preko noći se izlegu drugi. Tvoja je nesreća, moj Vrančiću, u tomu što je izmjena dana i noći tako česta i tako strašno redovita.»(str.81)
Sulejman se ne otkriva kao veličanstven u Araličinoj karakterizaciji, pa nije čak ni veličanstven u zlu, već prije u posjedu nekakvog animalnog njuha i instikta kojim se probija kroz pseći čopor i zna vladati njime jer je i sam jedan od njih: « Njegova pronicavost ljude je u ludilo tjerala, pa su ga praznovjerni držali vidovitim, nadahnutim Bogom i šejtanom. Ali prije nego od Boga i od đavola, njegova je vidovitost od dubokog prezira ljudi.» (str.88) Svijet o kojem piše Aralica, svijet je kojim vlada životinjstvo, a čovjek ne može umaći pasjem čoporu vani, ako uspije umaći pasjem čoporu u sebi. Naturalistički opis Sulejmana ne crta negativnom samo Turke, pogrdne osobine prisutne su jednako i kod onih koji nisu turske krvi, i kod poturica i kod kršćana. Nevini ljudi kao nježni sultanov sin Đžihangir osuđeni su na propast, zapravo umijećem vladanja navodi se rezanje klasja koje izraste više, pa tako oni koji se ističu u plemenitosti moraju biti posjećeni. Tako vlada Sulejman, ali i drugi vladari, on u tom smislu usvaja poruke onih prije njega. Nemamo razloga misliti da je ovakav prikaz svijeta vezan za određeno razdoblje, možda je samo povijesni oblik romana pokazuje izraženi oblik ljudskog čopora, na krajnji oblik ljudskog sadizma očitan u tiranskim vladama. A tiranska vlast je uvijek tu, jer takva je narav svijeta. Zlih je mnogo, a dan kratko traje. Preko noći se izlegu drugi.(less)
легко читаемый-великий роман!начинается ворчливыми мыслями молодого Евгения Онегина.Роман следует за его жизнь, любовь и мышление.что сказать?Я люблю...moreлегко читаемый-великий роман!начинается ворчливыми мыслями молодого Евгения Онегина.Роман следует за его жизнь, любовь и мышление.что сказать?Я люблю этот роман. Александр Сергеевич Пушкин -величайший поэт и писатель!
"Не мысля гордый свет забавить, Вниманье дружбы возлюбя, Хотел бы я тебе представить Залог достойнее тебя, Достойнее души прекрасной, Святой исполненной мечты, Поэзии живой и ясной, Высоких дум и простоты; Но так и быть - рукой пристрастной Прими собранье пестрых глав, Полусмешных, полупечальных, Простонародных, идеальных, Небрежный плод моих забав, Бессониц, легких вдохновений, Незрелых и увядших лет, Ума холодных наблюдений И сердца горестных замет."(less)
Bibere humanum est, ergo bibamus...napijmo se i tako to i te neke druge stvari koje su ljudske, a na koje su cenzori osjetljivi, zato i njih radimo---...moreBibere humanum est, ergo bibamus...napijmo se i tako to i te neke druge stvari koje su ljudske, a na koje su cenzori osjetljivi, zato i njih radimo--- to je otprilike načelo se vodi mlada klapa na početku priče. Protagonist ovog romana je mladi antijunak, za kojeg nekako navijaš iako je sebičan, nezreo i ...svašta, a i njegova klapa mu je kao što se može pretpostaviti slična- ipak ima nešto privlačno u njihovom hedonizmu, nešto iskreno i neprikriveno.
Priča nema neki svoj ritam. No, upravo bi se to i sviđa. Roman je sjajan u svojoj kritici malograđavštine i komunističkog društva, a drugi dio koji je napisan nakon što je roman bio zabranjivan zbog "pornografije i netočnog prikazivanja mladeži na radnim akcijama" jako je zanimljiv u više pogleda i po svom sadržaju i po tome što je naknadno pisan, poslije progona pisca, pa se miješa stvarnost i fikcija, a nekako taj drugi dio sve zaokružava. Sve u svemu, jako originalno djelo, nema moraliziranja, nema predvidljivosti, često se pretvara u roman struje svijesti, na trenutke poetičan, filozofičan pa onda opet humorističan i podrugljiv, a zna zaokrenuti i u logičnost i nekakvu analizu, ...što bi se više moglo poželjeti?
Sam početak mi se činio malo banalan, ali sa svakom stranicom sve sam više uživala u čitanju. Višeslojan je, a nimalo naporan.... Dubok, a nimalo preciozan.... Eto tako bi ga nekako opisala...(less)
Znam nije je lako za pročitati,većini barem, ali stvarno vrijedi truda jer je po meni najveći dokaz Polićevog talenta. Nesređena je, ne samo kao djelo...moreZnam nije je lako za pročitati,većini barem, ali stvarno vrijedi truda jer je po meni najveći dokaz Polićevog talenta. Nesređena je, ne samo kao djelo moderne jer sva djela moderne imaju osobine kaosa, nego je i vidljivo da nije bila izdana, ni lektorirana i moglo je biti drukčije da Polić nije umro mlad, a opet svejedno je genijalna i stvarno je vrijedi pročitati. Barem dvaput.(less)
Maybe I'm just not into chick-lit...I didn't like it. I cannot sympathize with this kind of character, I couldn't even when I was in high school (when...moreMaybe I'm just not into chick-lit...I didn't like it. I cannot sympathize with this kind of character, I couldn't even when I was in high school (when I have read this) and I cannot imagine reading it now. I'm not obsessed with my weight and dieting, I don't have much drama in my love life because I generally have good taste in man...it doesn't relate to me-the novel was not even funny. The film was. I guess it is just like the Sex and the City. I'm not exactly a fan of the series, but I remember laughing a few times when I did happen to watch it. The Candace Bushnell’s book on the other hand was terrible, and that's how I feel about Bridget Jones's Diary. It looks o.k on TV, but it's too silly for written form. (less)
The reason why I was looking forward to reading this book is obvious- Tolstoy. I'm as much interested in Tolstoy's personality as I'm in his writing....moreThe reason why I was looking forward to reading this book is obvious- Tolstoy. I'm as much interested in Tolstoy's personality as I'm in his writing. Tolstoy's spiritual struggles, his on and off relationship with religion, his writings about politics and against violence...in my mind he has just been and remained such a fascinating man.
I expected this book to provide some deeper insight into this amazing artist. I must say I was not disappointed. Ilya's reminiscences are warm, simple and direct...his memories are narrated the way you would narrate yours to a friend. I really like this book for showing us Tolstoy as a family man. I remember I was so happy to see that many things I believed about Tolstoy are true- or at least his son has believed them too.
I recommend this one to all fans of Tolstoy.(less)
Ne znam kada sam se zadnji put toliko namučila da pročitam neku knjigu...umjetnička vrijednost Kiklopa je nepobitna, ali nije mi bio lagan za pročitat...moreNe znam kada sam se zadnji put toliko namučila da pročitam neku knjigu...umjetnička vrijednost Kiklopa je nepobitna, ali nije mi bio lagan za pročitati. Marinković ostvaruje svoje talente u ovom romanu, obogaćuje riječi značenjem, stvara svijet obojen ironijom, cinizmom, promišljanjem koje je beskompromisno, naglo, uporno...Tragikomedija prerasta često i u nešto sasvim mračno, poraz ljudskog duha i roda. Glavni lik pokušava naći neki smisao i ne uspijeva ili uspijeva tragično. Djelo je ovo koje je lišeno svakog idealizma, ali i nade. Istražuje mračne dijelove ljudskog društva, govori o raznoraznim slabostima. Humor je prisutan i to većinom crn.
Drago mi je da sam pročitala Kiklopa sada, a ne u srednjoj školi jer sumnjam kako bi tada išta shvatila. Možda bi i sada voljela da se mogu ne poistovjetiti sa pesimizmom prisutnim u djelu, ali mogu, jako dobro zapravo, vjerojatno mi ga zato i nije bilo lako čitati. Možda ga pročitam još koji put kada budem sadistički raspoložena. Šalu na stranu, Kiklop zaista obiluje značenjima, konotacijama, aluzijama na način koji se rijetki nađe.
Mislim kako ću ipak više voljeti Marinkovića u kraćim proznim oblicima. Njegove pripovijetke su mi genijalne. Iako su u njima prisutni mnogi slični elementi kao i u Kiklopu, bolje su mi sjele. To je moje osobno mišljenje. Mislim kako se ne radi tu samo o broju stranica. Kiklop mi se čini....jednostavno teškim. Možda nekome neće biti teško čitati tih 400-tinjak stranica, ali meni je bilo. Samo zbog toga jedna zvijezdica manje, inače mislim da se radi o odličnom djelu.(less)
Odličan roman! Nisam pogledala film, nisam sigurna da i hoću, nisam ljubitelj ratne tematike jer mi se čini da je dovoljno rata, previše tih iskustava...moreOdličan roman! Nisam pogledala film, nisam sigurna da i hoću, nisam ljubitelj ratne tematike jer mi se čini da je dovoljno rata, previše tih iskustava koje ne treba ponovo proživljavati u fikciji, ali unatoč tom mom uvjerenju jako mi se sviđaju Živi i mrvi.
Dvije priče koje se isprepleću, sudbina unuka i djeda u dva različita rata povezuju ljudske tragedije na ovim prostorima, nekako ih čineći vječnim- to je možda i najmračniji dio ove knjige, ta neka slutnja kako rat zapravo nikada ne završava, kako se neke rane ne mogu nikada zaliječiti. Podsjetilo me je to na Andrićeve romane i njegove tužne prognoze o podijeljenoj BIH i njenim narodima. Možda i zbog toga što se citat iz Andrićevog romana nalazi na početku knjige, ali vidim tu neku nit poveznicu, iako su im stilovi posve različiti.
Antiratna proza, tako nazivaju ovaj roman i zaista, ako će vam nešto zgaditi rat, to je ovo. Mada mislim kako za puno ljudi to i nije nešto novo, kako će se prepoznati u osjećajima koji prate junake ovog djela jer ovdje su ljudi oguljeni, ali ne nakazno, već zadržavaju svoju ljudskog i onda kad se "gube", a možda upravo onda kad "puknu" jer postoje neke stvari vjerujem na koje će svatko reagirati očajem. Neki su ljudi jači, neki slabiji, ali nitko ne ostaje neranjen užasima rata. Postoje okolnosti u kojima bi se svatko slomio.
Konačno, čovjek zna pisati, to je uz ostale stvari naravno važno. Neopterećen je jezikom kao standarnom, posve uronjen u jezik svojih likova, njihov idiom, koji posve oživljava, koji je stvaran koliko i likovi. Mislim kako ću potražiti i druga djela ovog pisca.(less)
Tribuson zanimljiv kao i obično. Priča o dječaku koji odrasta u vrijeme komunizma, sukobu generacija, prvim ljubavima i svačemu pomalo, dobra doza hum...moreTribuson zanimljiv kao i obično. Priča o dječaku koji odrasta u vrijeme komunizma, sukobu generacija, prvim ljubavima i svačemu pomalo, dobra doza humora i tako to. Svidjelo mi se, dosta me podsjetilo na Povijest pornografije, koja mi je čak i bila bolja, možda zato jer je duža i nekako zaokruženija, ali nije ni ovo loš roman, jako čitljivo.(less)
Tribuson me dosad još nije razočarao pa tako ni ovim romanom. Glavni lik kojeg je i više nego malo patetičan, svojevrstan antijunak u svijetu antijuna...moreTribuson me dosad još nije razočarao pa tako ni ovim romanom. Glavni lik kojeg je i više nego malo patetičan, svojevrstan antijunak u svijetu antijunaka. Sve je zbunjujuće, radnja počinje i priče se isprepleću, ali se ne razrješavaju i tako se nastavlja i nastavlja. Neobičan roman pomalo protkan fantastikom, a svakako je zanimljivo kako govori o nekim stvarima bez da govori o njima, vidjet ćete kad pročitate uostalom i sami.
Nešto je polagano u ritmu pripovijedanja ove priče ispunjene svakodnevnim, a i neobičnim zbivanjima. Pisac se koristi sa brojim metaforama i pravim kolopletom značenjima u oblikovanju svijeta i likova do te mjere da je čak zbunjujuće. Sve više i više neka pitanja poprimaju filozofski i metafizički aspekt.
Stranice kao da su natopljene tugom i melankolijom. Svidjelo mi se, ali nešto je nedostajalo da me oduševi, nešto mi se učinilo klaustofobičnim u samom djelu, možda paradoksalno baš ta otvorenost značenja ostavlja mi dojam nekakve izgubljenosti koju se ne može ispuniti (barem je ja ne mogu odgonetnuti), a samim time i skučenosti.(less)
Neicrpno bogatsvo umijeća sa riječima i čine ovog pisca jedinstvenim, a prema meni upravu su njegove pripovijetke (Proze i Ruke) gdje se najviše očitu...moreNeicrpno bogatsvo umijeća sa riječima i čine ovog pisca jedinstvenim, a prema meni upravu su njegove pripovijetke (Proze i Ruke) gdje se najviše očituju njegov sve nijanse njegovog talenta.
Meni je u ovoj zbirci najdomljivija proza "Samotni život tvoj." koja ,kao i staro pjesništvo, i započinje riječima koje su ujedno i naslov, a taj početak odaje smiraj, samo prividan, romantično u ovoga pisca ne ostaje romantično, pa tako ni opis krajolika, sve biva podvrgnuto analizi, pa konačno i satiri, nekakav događaj često dovodi do izbacivanja iz ravnoteže, a ono što prekida lijepi uvod ove priče dolazak je biskupa, crkvene figure prema kojoj kao dijelu vlasti, u ovom slučaju duhovne, Marinković u svom sveukupnom opusu često zna biti ironičan prema svećenstvu(npr. drama) Glorija. Odnos Marinkovića i crkve često je sa njegove strane odnos kritike...mislim da Marinković gleda na crkvu kao na jedan oblik vlasti.. Neke aluzije koje slijede intertekstualne su, to jest odnose se na druga Marinkovićeva djela pa tako pripovjedač spominje dva motiva koja se pojavljuju u njegovim drugim kratkim pričama, virenje kroz ključanicu i ruke. "Ruke" su naziv njegove kratke priče u kojoj su one protagonisti, one igraju glavnu ulogu, a kao motiv pojavljuju se u njegovom opisu često, a u ovoj kratkoj prozi pisac kroz usta pripovjedača znakovito kaže: » Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke!» Postavlja se filozofsko pitanje o tome što su u stvari ruke, a depresivni zaključak kako bi u slučaju nedostatka ruku ljudima narasle ubilačke surle iz nosova, pa bi ljudi bili «dvonožni opaki slonovi», ne ulijeva puno povjerenja u ljudsku vrstu. To mi se sviđa kod Marinkovića, taj nemilordni pesimizam i sarkazam, to nepovjerenje u tradiciju i ljudsko, to uporno propitivanje svega i svačega....Evo naprimjer jednog citata:
«Plemeniti život karanfila. Iz najogavnijeg blata u tegli izrasli su u takvi neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoji a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi?... A sve ove ljepote već davno su izrazili more, oblak, ptice, list, prije nego si ti počeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si počeo strugati konjskim repom po ovčjem crijevu razvučenom na šupljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom!» »
Možda se postavlja i pitanje smisla pisanja, a konačno možda i umjetnosti općenito, mogućnosti izražavanja jezikom, jer pripovjedač kaže izražava i sumnju u ljudsko stvaranje. Nepovjerenje u ljude kao vrstu, njihova postignuća, nepovjerenje u sebe samog proviruju iz ovih misli, a čineći ljudska djela smiješnim čovjeka se spušta sa postolja na koje se postavio nazivajući sebe gospodarom svijeta, te misli upozorenja završavaju povratkom u divljenje prirodi :»Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka?» Koncentracija na detalje i pretvaranje tih detalja u simbole, a simbola u predmet analitičke analize jednostavno i uspješno se odvija u Marinkovićevom pisanju, a stvarajući prostor za filozofska promišljanja, pisac ih zna i učiniti vidljivim. Tako pripovjedač nastavlja ovu priču promatranjem mrava koji vuku muhu koju je ubio, pretvarajući taj prizor u nešto šaljivo, pa čak i groteskno, tumačeći ponašanje pojedinih mrava, a zatim prelazi u analizu simbolike mrava, prisjeća se : « I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist.» Naravno, nakon prisjećanja poznate basne o mravu i cvrčku ( koji simbolizira pjesnika), slijedi suprotan osjećaj od onog koji nameće basna, jer kad pomislimo što mravi zaista rade, vuku truplo jedne muhe, a to nam je pisac vrlo detaljno opisao, više nam se mravi ne čine kao ideal.
"Karneval" je novela koja je također smještena u primorsko mjesto, a radnja ove kratke proze koja obiluje naturalističkim opisima i groteskom započinje, u Kukumarovoj brijačnici- sukob između dvije stuje u primorskom mjestu...vrlo komično, podsjetilo me čak na Velo i Malo Misto. Vlast uvijek tlači malog čovjeka, mislim da je zaključak. "Suknja" je još jedna proza u kojoj se može povući referenca o odnosu vlasti prema narodu. humoristična upotrijeba dvomislenosti u jeziku je na vrhuncu, zaista neznam pisca koji to radi bolje od njega... "Prah" je tužna priča,a čak ni tragikomika je ne čini manje tužnom, ali je uvjerljiva... "Anđeo" preispituje umjetnost i umjetnika, jedna od filozofskijih rekla bi, ali nije mi dojmljiva kao recimo "zagrljaj", ne znam zašto zapravo...nekako mi se ne uklapa u ostale. "Ruke" su vrlo kratka, efektna i uspjela priča. " Koštane zvijezde" i "Zagrljaj" su jednostavno genijalne, vrlo duboke, u nekoj mjeri toliko opsežne...miješa se banalno i komično sa nekakvim najdubljim promišljanjem i to sa lakoćom. " Koštane zvijezde" međuostalom opisuju rat onakvim kakav je zapravo često, bijednom i užasnom djelatnošću ljudskog roda."Zagrljaj" osim uobičajenih Marinkovićevih pripovjednih talenata nudi i pogled na pisanje sa perspektive pisca...jedna od onih stvari koje se mogu stoput pročitati. "Benito Floda van Reltih" antiratna proza i odličan podsjetnik na to kako se rat teško, ako ikako može preboljeti.
"Ruke" su izvrsna zbirka kratke proze i čini mi se kako Marinkovićeva novelistika općenito zaslužuje pozornost zbog svoga bogatstva, kako likova i situacija, tako i tema i ambijenata, a najviše od svega jezika. Marinkovićeva je semantika posebna, riječi su mu pune značenja i konotacija i svakim čitanjem se samo obogaćuju.Marinković je jedinstvena pojava zbog svoga posebnog književnog stila koji obiluje groteskom, komično tragičnim situacijama, naturalističkim opisima, koncentracijom na detalje kao i modernističkim stilom pisanja. Još jedna bitna odrednica stila koja prati Marinkovićevu novelistiku je sveprisutna ironija, ponekad prerastajući i u cinizam, koji uvjetuje donekle razvoj priče i karakterizaciju.
"Ruke" su možda nešto zreliji plod od "Proza" jer su nastale pod utjecajem rata i teških lekcija koje on donosi, u njima strah pod utjecajem rata prelazi u nešto stvarno i opipljivo, a pisac se ne zadržava više samo u mediteranskoj sredini. Javlja se i više alegorije nego u prvoj zbirci, a simbolika je prisutna od samih početaka piščeve novelistike, jednako je uspješna kao i uvijek.
Emotivan, ali oslobođen patetike, pun boli i smijeha, mješavine sreće i nesreće, ovaj roman opisuje djetinstvo djevojke prognanice iz Vukovara, njeno...moreEmotivan, ali oslobođen patetike, pun boli i smijeha, mješavine sreće i nesreće, ovaj roman opisuje djetinstvo djevojke prognanice iz Vukovara, njeno odrastanje u stranoj (novoj) sredini, kao i borbu za preživljavanje u kaotičnom svijetu devedesetih.
Vrlo iskren, vrlo topao, a često i vrlo smiješan, način pripovijedanja prebaciva nas u jedno drugo vrijeme. Djevojka iz hotela zagorje progovara intimnim glasom, bez prikrivanja, bez uljepšavanja, bez politike, ali ne bez duše, baš naprotiv s puno hrabrosti, pronicavosti i sposobnosti za uočavanje detalja, koje bismo mogli nazvati i mudrošću.
Talentirana spisateljica, kojoj predviđam svijetlu budućnost, učinila je ovu priču ljudskom i dirljivom, a sigurna sam kako će mnogima od nas( pogotovo onima koji kao ja pripadaju njenoj generaciji) biti poznata i bliska. Predivna knjiga!(less)
Ljubavna priča oko koje se vrti radnja mi nije previše zanimljiva, a lijepa Katarina je poprilično stereotipna antijunakinja ( spoiler- ah još jedna f...moreLjubavna priča oko koje se vrti radnja mi nije previše zanimljiva, a lijepa Katarina je poprilično stereotipna antijunakinja ( spoiler- ah još jedna fatalna talijanka), a i karakterizacija općenito je dosta crno -bijela...Zašto mi se onda toliko svidjela ova knjiga?
Usput rečeno pročitala sam je ponovo prije par dana nakon pa puno godina i rekla bi kako bi se sviđa iz različitih razloga nego onda. Ono što me privuklo ovom romanu je ono što se ne vidi na prvi pogled, oštroumni komentari o politici, o odnosu između različitih društvenih skupina, zloupotrebi moći, položaja malog čovjeka, individue nasuprot društva...to su teme koje su zanimljive i koje su i u današnje vrijeme relevatne.
Zagorka je radila kao izvjestitelj iz sabora, novinarka, spisateljica, sve u svemu bila je pametna žena koja je imala oko za detalje. U njeno vrijeme o nekim se stvarima i nije baš moglo otvoreno govoriti. Nažalost, danas je gotovo posve zanemarena, svrstana u neku trivijalnu književnost, a to baš i nije tako. Istina, njeni romani su često ljubavne priče, no oni su i nešto više, nisu tek neki banalni ljubići.(less)
Matoš je rekao: « Knjiga Boccadoro jedna je od najkurioznijih knjiga u hrvatskoj književnosti.» Napisana je za bečkih i zadarskih dana 1898. i 1999. t...moreMatoš je rekao: « Knjiga Boccadoro jedna je od najkurioznijih knjiga u hrvatskoj književnosti.» Napisana je za bečkih i zadarskih dana 1898. i 1999. te tiskana u Zagrebu u prvog godini dvadesetog stoljeća, iste godine kada izlaze i Slavenske legende Vladimira Nadzora. Dinko Politeo u članku Bolesna lirika objavljenom u Obzoru kritizirao je liriku Knjige Boccadoro nazvavši je bolesnom lirikom. Nisu se svi slagali sa ovom kritikom. Matoš mu je odgovorio: «Gosp. Politeo ipak nije dokazao da je lirika bolesna, jer nitko pametan neće reći da pjesme neiskrene, izvještaćene- kakvima ih, i opet bezrazložno, proglasuje- da najzad, pjesme gdje nema patriotskih modela moraju biti zbog toga bolesne. Oni koji u pjesmama traže samo- poeziju jer znaju da je ljepota, zdravlje i snaga i da je ljubav, zdrava ljubav, starija od g. Politea, pozdravljaju radosno tu knjigu, osjećajući da su najzdravije one knjige i one epohe koje najviše obiluju ljubavlju. » Matoš navodi kako je Solomon ispjevao strasniju pjesmu, a nije zbog toga bio manje mudar i zaključuje kako je najveći grijeh ne ljubiti. Ljubav je u srcu Knjige Boccadoro i to nije melankonična i platonistička lirika prošlih stoljeća već ostvarena i konzumirana ljubav. Naravno za današnje pojmove ništa skandalozno, ali onda je to bila druga priča. Za mene je ta erotičnost ostala gotovo neprimjećena... Nažalost, baš i nije neki vrhunac pjesništva. Ima u njoj nekoliko prekrasnih soneta, ali mislim da ima Begović i puno uspjelijih pjesama od ove zbirke. Koliko se sjećam one uspjelije su i uvrštene u ovo izdanje Pjesme i Proze. Znam da su mi se neki soneti posebno svidjeli kao onaj " Fra Beato Angelico:Angeli suonatori". Općenito, Begović kao pjesnik ima lošijih i boljih trenutaka.
Kao novelist, Begović je po mome mišljenju odličan. Koliko se sjećam svidjele su mi se sve novele koje sam pronašla u ovom izdanju, ali i druge koje sam našla. Mislim da nisam još pročitala baš sve od njegove novelistike, čitala sam ovo idanje i pet stoljeća...neznam ima li neko izdanje u kojem su baš sve...ostalo mi je u sjećanju da se njegova novelistika vrti oko žena... U "Kvartetu" žena je u središtu radnje, ona je pokretač unutrašnjih oluja likova, ali i njena psihofizička stanja su opisana, ona sama okarakterizirana. Viola nije glavna junakinja priče na način na koji je to Jaca u "Dva bijela hljeba", ali ona je pokretač radnje, predmet žudnje kao što je to i Jaca u tematski posve različitoj noveli. Viola je žena iz višeg društvenog sloja, umjetnica, a Jaca je žena sa sela, ali to doista nije toliko važno. Viola se nalazi u prozi koja se modernistočka, a Jaca u onoj koja više pripada socrealizmu. Žena u noveli Nerotkinja je nesretna jer bez mogućnosti da rodi djecu promatraju je kao stvar, a ne ženu komentirajući čak kako se kravu koja ne teli kolje. Očajna je jer je muž vara i jer ne može imati dijete. Možda se može parafrazirati poznata Tolstojeva rečenica, pa reći kako je svaka nesretna žena nesretna na svoj način. Žena u "Krznu od sibirske vjeverice" više je pokretač radnje nego lik razrađene karakterizacije, ali i ovdje se žena pojavljuje kao nešto žuđeno. Njena eventualna reakcija na smrt djeteta je nepoznata jer se cijela radnja odvija kroz prizmu viđenja djeteta, pa žena nije posve karakterizirana već je viđena kao neko nestvarno savršenstvo nešto kao Jane. Miss Skinner junakinja novele "Jane" je nesretna jer su je rat i političke okolnosti odvojile od čovjeka kojeg voli. Nesretna je i Mira u "Paraboli" a i žena u "Posljednjom susretu", a usput ta novela mi više sliči na dramu zbog dialoga.
Istina, nije neka ludo zanimljiva i zabavna knjiga, nije ni filozofski posebno duboka, vjerojatno će bit zanimljiva najviše studentima književnosti i...moreIstina, nije neka ludo zanimljiva i zabavna knjiga, nije ni filozofski posebno duboka, vjerojatno će bit zanimljiva najviše studentima književnosti i onima koje zanima taj književni period...Gledana iz današnje perspektive, može se učiniti i pomalo komična, barem se tako meni činilo, jer te neke književne mode i forme, sada se čine nekako neobičnima, ali sveukupno meni je bila zanimljiva za čitati, iz kojih kog razloga...nije loše štivo, ne žalim što sam je pročitala, tko zna možda je pročitam opet jednom.(less)
Ovo je jedna od knjiga koju pročitaš rano u životu, vjerojatno kao lektiru, ili je barem znaš kroz priču, a onda godinama kasnije shvatiš da je dublja...moreOvo je jedna od knjiga koju pročitaš rano u životu, vjerojatno kao lektiru, ili je barem znaš kroz priču, a onda godinama kasnije shvatiš da je dublja nego što se čini. Sama priča je zanimljiva, barem koliko se sjećam ovo je bila lektira koju smo kao djeca zapravo čitali cijelu, a ne samo sadržaj. Doduše tada nije bilo toliko internetskih izvora koji ti pomažu lažirati znanje...Sada kad razmišljam o "Alkaru" vidim tu neke nove stvari i više od ljubavnog trokuta " sin, otac, nevjesta"...
Usput ovo izdanje nisam vidjela, a po opisu zvuči zanimljivo. Zna li netko ima li ga u knjižnicama?(less)
Extremely funny and entertaining satire on marriage life! The writer is good at making fun at just about everything in (modern) relationship between a...moreExtremely funny and entertaining satire on marriage life! The writer is good at making fun at just about everything in (modern) relationship between a man and a woman. The story is narrated by an unreliable narrator (as she herself admits) but it is an interesting choice as is the often chaotic flow of the narrative. The narrator is one of the characters in the novel- militant old feminist living with the couple whose life is described.
In this novel, new and old family values sometimes present themselves as equally crazy and senseless. Things are often taken to extremes. It is easy to sympathise with all of the characters but I'd say that no one is saved from ridicule, at least at some point in the narrative. Nothing seems sacred at times, since Viewegh approaches with irony some sensitive subjects like feminism, ecology, philanthropy. Finally, the ridicule is often directed at man- mainly the patriarch of the family, a famous Czech writer. Now, on who could that reminds us?
In the end, there are no conclusions, no advices, no happy ends-and who would try to provide a definite conclusion (or instruction) to complexity of human relationships? This is after all a humorous novel that is( more often then not) near the truth, not a self help book.
Loading...
